NIRVANA

 

                                                                   Nocas su me pohodili mrtvi,

                                                                   Nova groblja i vekovi stari,

                                                                     Prilazili k meni kao zrtvi,

                                                                   Kao boji prolaznosti stvari.

 

                                                                   Nocas su me pohodila mora,

                                                                   Sva usahla, bez vala i pene,

                                                                  Mrtav vetar duvao je s gora,

                                                                  Trudio se svemir da pokrene.

 

                                                                   Nocas me je pohodila sreca

                                                                 Mrtvih dusa, i san mrtve ruze,

                                                                  Nocas bila sva mrtva proleca,

                                                                    I mirisi mrtvi svuda kruze.

 

                                                                  Nocas ljubav dolazila k meni,

                                                                  Mrtva ljubav iz sviju vremena,

                                                                     Zaljubljeni, smrcu zagrljeni

                                                                Pod poljupcem mrtvih uspomena.

 

                                                                      I sve sto je postajalo ikad,

                                                                   Svoju senku sve sto imadjase,

                                                                      Sve sto vise javiti se nikad,

                                                                   Nikad nece – k meni dohodjase.

 

                                                                           To su bili umrli oblaci,

                                                                      Mrtvo vreme s istorijom dana,

                                                                         Tu su bili poginuli zraci,

                                                                       Svu selenu pritisnu nirvana.

 

                                                                          I nirvana imala je tada

                                                                    Pogled koji nema ljudsko oko,

                                                                    Bez oblaka, bez srece, bez jada,

                                                                     Pogled mrtav i prazan duboko.

 

                                                                     I taj pogled, k`o kam da je neki,

                                                                           Padao je na mene i snove,

                                                                      Na buducnost, na prostor daleki,

                                                                           Na ideje, i sve misli nove.

 

                                                                        Nocas su me pohodili mrtvi,

                                                                        Nova groblja i vekovi  stari,

                                                                         Prilazili k meni kao zrtvi,

                                                                        Kao boji prolaznosti stvari.