Tragična
epopeja srpskog naroda
Epopeja?
Ne treba nama epopeja. Mi smo željni mira, napretka i blagostanja.
Zašto mi uvijek da ratujemo? Nismo mi narod koji pati za epopejama,
a nazad u istoriju nanizali smo ih sebi na prsa i previše. To je
naše ordenje, krvavo i teško, ali naše, koje nas brani od zaborava
i ukazuje da budućnosti nema ako se prošlost ne shvati. Narod smo
mi takav da ne trpi mnogo uljeze i strance na svojoj zemlji. Mnogo
puta su nam život zagorčali, nametali svoju volju i pogane ideje,
smatrajući nas za divljake koji rade "višak" ciljeva,
uz mirnu savjest i blagoslov, mogu tamaniti kao gamad. A sve to
jer kroz našu zemlju prolazi prečica za Istok ili, pak, za Zapad!
kakve li njih pobude vode, a nas bi došli vaspitavati! Zašto ne
treba da se mi plašimo kazne božije, jer i kad smo ratovali, ratovali
smo za svoju slobodu, a ne za više ciljeve. Valjda smo zato i toliko
izdržali.
Tražim
pomilovanje
Tražim pomilovanje
za zgužvane misli
Za one koji se izgubili
i svoje srce stisli.
Za one koji klecaju
pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.
Tražim pomilovanje
za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.
Tražim pomilovanje
za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili.
|