Obično se misli da Prever pripada onoj vrsti pjesnika čije djelo ne zahtjeva posebna tumačenja, ne navodi na rasprave i ne pobuđuje na dublje i rigoroznije analize. Jednostavan u onom što hoće kao pjesnik-humanist i jedinstven u načinu na koji to ostvaruje, Prever, misli se, posjeduje uprošćenu  poetsku dimenziju koja je eksplicitna i koja nije u stanju da stvara zabune, unosi smutnje i izaziva oprečne sudove. Sve je tu lako, skladno, harmonično i sentimentalno, kao što je laka, skladna i sentimentalna šansona, muzički oblik koji uvijek ima dobar broj poštovalaca, koji je dopadljiv, rado slušan, ali koji je ipak samo to ; njen cilj je, kanda, sopstvena samodovoljnost, a njeni tvorci kao i da ne žele da ona bude što drugo. Poetska stvarnost Žaka Prevera, ono što se naziva temom, doista neobično podsjeća na tematske sadržaje šansona, no ako to uočavamo, time ipak ne bismo mogli da obezvrijedimo pjesnika; u stvari, ovakvo poređenje u izvjesnom smislu znači prednost za pjesnika kome je, kako bi se reklo, za srce prirastao i jedan način usmenog-narodnog-kazivanja. Zbilja, osluškujući melodiju Preverovih stihova, javlja nam se osjećanje potrebe da je i saopštimo; čini nam se da to osjećanje izbija iz stvarne melodičnosti versa, iz njegove ritamske i ritmičke strukture, iz jedne estradne naracije koja je svojstvo divnog i mnogostranog lirskog prosedea koji plijeni. Tako muzika nalazi svog unutarnjeg tumača čiji je ritam, u nekoj vrsti samoobmane, ispunjava i potvrđuje.

Prever je pjesnik Pariza, njegovih uličica kojima šetkaju odrpanci sa rukama u džepovima  i  "posrnule" djevojke, pjesnik njegovih spomenika čije sjenke prelaze preko trgova i robijašnica, pjesnik njegove rijeke-jedinstveno poetične i poetizovane Sene, čije vode odnose gradsko smeće kao bukete cvijeća i na čijim mostovima još kao da stoje jedini kraljevi Pariza-upravo ti probisvjeti, bezbrižni kao sunce, vjetar i kiša. Ovaj milje stvoren je od lakih sličica radničkih četvrti, gdje su ljubav i bijeda dva uključujuća motiva, gdje je realnost lirična, te nam se i najsitniji postupci i zbivanja ukazuju  kao čudesni i nobični. Neobičnost običnosti, tako bismo mogli nazvati taj svijet, cjelovit u nastajanju, svijet cvijećarnica, hipodroma, sudnica, gradskog zelenila, bistroa, buđenja, ustajanja, doručka, prvih jutarnjih novina, šetnje, svijet metroa, pristaništa, uličnih svjetiljki, svijet berze, nepravde, besposlice, prostitucije, samoubistava, nježnosti, povrataka i rastanaka, javnih kupatila, oskudnog drveća, kupoprodaje, zamjena, loše uređenih stanova, svjetlosti; sve staje u jedan prostor koji je pjesnik učinio svojim ne povišavajući nikada temperaturu svoje, na izgled ravnodušne, rečenice. Možda taj lik srećno uhvaćenog Pariza, u trenutku kada se rađa iz magle praskozorja i  ljudskih sudbina, simbolizuje Preverov sunce-lav koji trese grivom prema prolaznicima  prije nego će otići na počinak  i svojom snažnom šapom miluje bedra neke ljepojke koja čeka ljubljvnika. Drama dana se ne završava, no počinje, i sutrašnje jutro, prema Preveru, donijeće isti život, mahnit, blag i surov, pun ucvijeljenih srdaca, nada i promašenih ambicija. Uzalud je pokušavati da mu se nađe neki drugi smisao, izvan njega samog. Pomirljivost je potrebna da bi se razlozi za optužbu otkrili na jednoj drugoj strani upravo u izazivačima društvene nesreće, koja kod Prevera, kao i kod drugih socijalnih pjesnika, nije sudbinska, već je proizvod jednog političkog, ekonomskog kvalifikativa čiji su korjeni u materijalnoj  nejednakosti.

Treba pročitati, ne ustežući se pred jako ispoljenom sentimentalnošću, izvrsnu "Staru pjesmu" koja otvara put ka socijalnoj tematici, kojoj se pjesnik  "Riječi" i "Spektakla" vraća svakom svojom novom zbirkom. To je povijest o ljubavi, a onda i o bijedi,o djevojci koja se bacila u rijeku upoznavši siromaštvo i glad. Pjesnik tu osuđuje one koji su stvarni krivci za njenu smrt, koji ravnodušnošću svog življenja, žderanja i pića, svojom pustom, tupavom, dokonom i nemoralnom "životnom strategijom" izazivaju revolt svega što je ostalo kao čist čovjekov san:

Bura duva nad Engleskom

kralj kraljica i svi velikodostojnici

razbarušeni su

Kruna je pala na zemlju

i kotrlja se

kotrlja kotrlja

a na obalama more je razbija

ono se pjeni ono je rasrđeno

ono viče na kralja Engleske

zbog smrti jednog djeteta

zbog Kozi sedamnaestogodišnje utopljenice.

Pojedite svoj sendvič bogataši

poijte svoje pivo

Pojedite svoj sendvič bogataši

i platite piće

Otvorite vrata izađite

Mrtva je ona koju sam volio

Dosta mi je svega

Bacila se u rijeku

najljepša djevojka Engleske

Bacila se u zaleđenu vodu

Nestanite bez traga i glasa.

Istorodna je i ona pjesma o gradskim ključevima koji su poprskani krvlju dok admiral i pacovi napuštaju brod, što je pojednostavljena verzija jedne savremene kataklizme gdje su suze pjesnika izazvane "razlozima otaxbine"koja se još jednom- i po ko zna koji put - vješa  trakom Legije časti "u crnom kabinetu istorije". Taj socijalni Prever, sa svim prednostima i nedostacima koje mu ovo opredjeljenje pridaje danas, uspijeva da nam se nametne ne otkrivajući istine, već govoreći o njima neposredno, zanimljivo i ljudski toplo. Pariz je ponekad za Prevera sličan albumu sa starim fotografijama, gdje razaznajemo likove svojih baka, matera i rođaka, sa burmama i prstenjem, sa svijećnjacima i vještačkim brkovima, sa žiponima i naperlitanim cvijećem, sa djecom u matroskom odijelu i s drvenim obručem-trobojkom. Tako se taj Preverov Pariz, slika koja nadahnjuje sanjarenje, ustremljuje na naše asocijacije, izazivajući ih i podstičući, pa i onda kada je to Pariz perverznih čika koje sred nekog šetališta nude otvorene fišeke djevojčicama, i Pariz rodoskrnavitelja i Pariz  "neograničenih moći novca".

Izašavši iz nadrealizma, Prever se nije u potpunosti lišio izvjesnih njegovih crta; ono što bismo mogli nazvati pjesnikovim nadrealističkim iskustvom, to je sada otpor prema retorici, težnja da se poetski govor smiri, svede na jednostavan eksplikativ, da se uprosti u smislu svakodnevnog, na izgled, nepretencioznog kazivanja, kao na primjer u ovim stihovima:

Jedan čovjek sa nekakvom kutijom

ulazi u Luvr

i sjeda na klupu

zagledajući kutiju

vrlo pažljivo...

Ovdje, kao i u drugim Preverovim pjesmama, poezija ne želi da bude iznuđena povišenom temperaturom patetičnog verba, ona traži drugi put, kroz obične, na izgled banalne naracije, da se na kraju ostvari u sveukupnoj iluziji izvjesne svjetlosti koja dolazi iz spoja teme, ritma i riječi.Ona se, isto tako, ostvaruje igrom riječi - koja je, na žalost, najčešće neprevodiva - gotovo slučajnim rimama, koje iskrsavaju naglo kao netražene i potpuno spontane, asonancama i novinom i svježinom slike.Pa ipak ova obilježja ostaju spoljnipratioci i svojstva, mi ih otkrivamo jer su tu, prisutna i uočljiva, ali ono što čini Prevera u poetskom postuoku jedinstvenim pjesnikom ne samo u francuskoj literaturi danas to je "sistem anegdote", pričice koja je predmet za koji se hvata i oko koga se drži riječ. Pri tom zapažamo da pjesnik "pripovjedajući" stvara štimung nedovršenošću slike, ostavljajući čitaocu da otkriva detalje neke drame prepuštajući mu svoje djelo i pružajući mu dovoljno prostora da sačini sopstvenu iluziju stvarnosti.

Pojava prve knjige ("Riječ", 1946.godine) stvorila je Preveru veliku popularnost kod najšire čitalačke publike. Popularnost je rasla sa objavljivanjem novih knjiga ("Spektakl", "Povijesti", "Kiša i lijepo vrijeme", "Gomila") i poricala gotovo već utvrđeno mišljenje da je moderan pjesnik osuđen na tužan i apsurdan položaj umjetnika koji se ne obraća nikome, jer ne postoje oni koji bi uložili trud da ga saslušaju. Svojim jednostavnim govorom Prever se obratio vječnim zaljubljenicima sa Sene, tim ljubavnim parovima, šetačima, izletnicima, jednoj "gomili"koja je, prihvativši ga kao svog pjesnika, pokazala da poezija još ima pravo na postojanje. Prever vraća povjerenje čitaoca pjesniku i poeziji; on-iako čak, površan i bez oprosti-revolucioniše izraz još jednom, čineći ga prihvatljivim i za one kojima je poezija izvještačen i tuđ način saopštavanja emocija. To dolazi otuda što Prever objektivizuje predmet uvodeći postupkom pripovijedača u materiju pjesme sudbine ljudi, krijući se iz njih kao kakav dobro maskiran izvođač neke složene, ali pri prvom susretu jasne pantonime. Mi ga nalazimo u onome što je idabrao i njegov sentiment je prisutan u onom što ukazuje, bilo da slavi ili optužuje. Prepoznajemo antikleraksilizmu, u njegovoj anarhočnosti, u njegovom pomalo nedefinisanom suprostavljanju svijetu. Isto tako, od Preverovog pjesničkog djela ne trba odvajati izvorne scenarije koje je pisao za filmove Marsela Karnea ("Bečernje posjete", "Vrata noći", " Djeca raja"), gdje se očituje ista atmosfera nesrećno zaljubljenih, životom zaplašenih i socijalno izopštenih. Rješenja njihovih sudbina nema, i pjesnik i nije tu da bi ih dao. On je, kao savremenik, jednostavno primoran da govori o svemu , jer to " sve"-sačinjeno iz " lijepog" i "ružnog"-jeste život koji ga okružuje. U ovoj pomirljivosti ne treba vidjeti toleranciju i kompromis. Naprotiv, postoje u njegovoj poeziji zvona koja zvone na uzbunu, i njihov zvuk je prijatan našem uhu. I kada govori:

Bratstvo Jednakost Sloboda pa to je sjajno

Oh blakonaklona Bijedo

Da ne postojiš trbalo bi te izmisliti . . .

On ovom rugalicom svakako  ne misli da je život, tako bogat i raznolik, samo zahtjevan materijal koji mu se nudi da ga opjeva i da postoji kao pjesnik, već i da se čuje u onom kriku koji polazi iz njega kao što bi došao  iz drugih da ti drugi imaju mogućnost da govore na način poetskog posredovanja.

Sanjar, usamljenik, ogorčen i nepovjerljiv, ćutljivac i pričlo, vječiti pobunjenik, objektivist i "senzualac", poistovjećen sa drugima kao nekada Vitšen i Majakovski, Žak Prever je pjesnik koji nam je potreban; on je  usvome djelu kao što je u životu drugih, u svijetu prijateljstva, nade, propuštenih šansi, obeshrabrenosti, bespuća i vjere u čovjeka.

Aleksandar Ristović

-"Poezija", Žak Prever ("HISTORIES" JACLJUES PREVERT, 1963)