PITANJA

1. Smije li čovjek izvršiti samoubistvo?

 Postoji li razlog koji može da opravda takav čin?

Jasno da je život samo jedan i da drugu priliku ne dobijamo, ali postoje trenuci, u kojima čovjek osjeti da nema snage za dalje. Ili trenuci straha. To je pakao, začarani krug iz koga postoji samo jedan izlaz. U smrt!

Crkva strogo osuđuje samoubistvo i sahranama samoubica ne prisustvuje sveštenik. U narodu je mišljenje podjeljeno.

Samoubistvo se čak smatra i kukavičlukom! Pogledajmo primjer Gavrila Stankovića. Major, vojnik koga ne odlikuju osobine koje su klasične za vojnike. Prema vojnicima dobar, smatran i za cinika, major se odupire Luki Bogu i pomaže Bogdanu da pronađe i sebe i smisao rata. Stanković prvo biva ranjen, pa kao zarobljenik odlazi sa Švabama, da bi tek kasnije stigao u bolnicu. Jedina nada za život postaje amputacija noge. Svakog trenutka i od svake osobe, on pokušava da nađe smisao za život kao bogalj. On, koji je u životu vodio najveće bitke, jahao najbolje konje, prešao mnoge daljine, imao najljepše žene, valjda osjeća da će mu kao bogalju, sve to biti uskraćeno. Ko može da voli bogalja? U svakom trenutku njegovog sna i jave prisutna je borba sa životom i za život. On ne pristaje da živi život djelimično. On će uzeti sve ili ništa. Zdravlje je potrebno za akciju, za borbu, za rad, za ljubav! On to nema i osjeća da je van igre. Izaziva život i odlučuje se da sam povuče obarač revolvera, uperenog u svoju glavu. Taj njegov potez je izveden u ime života, ali života kakav mu je majka dala. Lik majora Stankovića je veoma složen. On prkosi i životu i smrti i žrtvuje se, ne u ime velikih ideala nego u ime nepristajanja na život u kome bi mu bilo koji njegov segment bio uskraćen. Motiva za samoubistvo ima mnogo, možda isto onoliko koliko i motiva za život, ali bez borbe se ne dobija ništa.

Svaki problem ima svoj izlaz i zato život treba da se cijeni i čuva. Smatram da čovijek ne smije da se ubije, ali mislim da bih samoubistvo majora Stankovića mogla da opravdam, zbog smmisla života i potrebe za njim, uopšte.

 2. Koliko nesrećna ljubav promjeni čovjeku život?

 U svakom svom obliku ljubav promjeni život čovjeku na bilo koji način. Bila tragična, srećna, nesrećna, prolazna ili vječna, ljubav je najveće blago u srcu. Svakom se desi, jednostavno se probudi čovjek i shvati da se osjeća drugačije, da ima nešto novo u njemu. Ljubav čoijeka čini ranjivim, srećnim, nesrećnim, povrijeđenim ... , i može svuda da se događa.

Olga Katić voli svog muža, ali on, Vukašin, nikada nije mogao da probudi u njoj osjećanja koja je otkrio Mihajlo Radić. To je obostrana ljubav, ali neostvariva i dobrim dijelom, platonska. Probuđena u vihoru rata, u valjevskoj bolnici punoj smrti, tragedije i teških ljudskih sudbina, njihova osjećanja ih muče, sputavaju i ''traže da budu otkrivena''. Olga detaljno analizira svoj život sa Vukašinom i shvata da je njihov brak zasnovan na poštovanju, povjerenju, žrtvama i da tu najmanje ima ljubavi. Ipak, ona kao patrijarhalna žena guši svoja novootkrivena osjećanja i pokušava da živi kao prije odlaska u Valjevo. Za to vrijeme, Mihajlo se lomi, traži razloge u porocima i niskim strastima, koji bi ga okrenuli Olgi ili od nje. Njihov susret je slučajan, a njihovo putovanje preko Albanije puno protivriječnosti i odgovaranje od neostvarene ljubavi. Na kraju oboje završavaju tragično; ona izgubljena u snijegu, a on krijući se od razbojnika i gledajući kako ubijaju nesrećne diječake koje je on vodio.

Natalija voli Bogdana i smatra tu ljubav ostvarenom i srećnom, ali biježi od osjećanja koja Adam gaji prema njoj. Doživjevši veliku bol i razočarenje, okreće se Adamu i shvata neki novi svijet. Pokušava da pobjegne od sebe i svojih osjećanja prema Bogdanu i sve čini da ga istrgne iz srca i zavoli Adama, koji nju voli još od samog početka. Adamov život je pun žena u kojima on pronalazi samo tjelesnu nasladu i ono najdublje u sebi čuva za Nataliju. Njihova ljubav prolazi kroz mnoga iskušenja ali nije tragična. Najtragičnija ljubav svakako je ona koja se završava smrću i poslije takvog iskustva, teško je ponovo voljeti. Milena gubi Vladimira na surov način, ali on zauvijek ostaje u njenom velikom srcu. Ipak, ona ima snage da zavoli Bogdana, ali nesrećni Vladimir je zauvijek promijenio njene misli i osjećanja i zbog toga su ona šira.

Strasna ljubav Nadežde Petrović i Gavrila Stankovića bila je unaprijed osuđena na propast zbog njegove opsjednutosti davnom ljubavlju u Rusiji. Ipak, ona ga se sjeća sa ponosom jer je bilo divno biti makar i ljubavnica tog savršenog čovjeka, koji na samrti želi još jednom da vidi Ruskinju, pa makar ga opet razočarala. Nadeždin život više neće biti isti, jer nema više tog čovijeka koji je imao sve osobine savršenog, ali ni ona ne ostaje da živi dugo poslije njega ... Ali nadam se da u životu poslije života, te ljubavi nastavljaju i traju kao srećne.

 3. Da li je važnije biti veliki u miru, ili veliki u ratu?

 Na žalost, postoje ljudi koji ne mogu da se ostvare u miru. Njima je potreban rat, akcija i prolijevanje ljudske krvi da bi bili srećni i svjesni svog postojanja. Ti ljudi od ničega, sticajem ratnih okolnosti, postaju vrhovni u svom vremenu. Da li je moguće za ovakvu tezu ne navesti primjer Luke Boga? Svojom gvozdenom voljom i teškim karakterom primorava vojnike na strahopoštovanje. On imas pravo i da psuje i da naređuje i da kažnjava, a mi ne znamo da li je to osoba koja takvim svojim ponašanjem samo liječi svoje komplekse.  Na takvim ljudima je velika odgovornost, a oni ne mare za broj žrtava svoje sujete.

Sva sreća pa postoji Aleksa Dačić! Šunto Zlatiborac, kako mu i samo ime kaže, je običan blesan koji služi za podsmijeh čitavoj četi. Ali taj isti Šunto kaže da se kući ne vraća bez Karađorđeve zvijezde, jer i on da se u ratu sve mijenja i sad postoje neke druge vrijednosti. On tu zvijezdu i dobija i tvrdi da je njegovo ranije šuto ponašanje bila samo gluma!

Mnogo je, mnogo ljudi koji rat koriste da se ostvare na ličnom planu, i mnogi je lopov, ubica, siledžija i špekulant izbjegao kaznu. Ali, recimo da je to neka cijena koju svaki narod u ratu mora platiti...

Suprotan tome je primjer Nikole Pašića. On je veliki političar, koji je srbiji dao mnogo velikih dijela, predsjednik Vlade koji skoro cijeli narod ima iza sebe. Imao je neprijatelje, naravno, koji su ga smatrali cinikom, lopovom ... Ali, događa se rat i Pašić postaje veleizdajnik, najomraženija ličnost, podesna za linč. Nikome ne pada na pamet da razmisli da li su Pašićevi potezi ispravni i zašto je on baš to uradio, šta da sačuva. Ovo samo pokazuje da je sudbina jako prevrtljiva i da su rat i mir suprostavljena stanja sa raznim mogućnostima.

Zaključak bi bio da je jenako važno biti veliki i u ratu i u miru, kao Živojin Mišić, koji veliku pobjedu ne smatra i konačnom pobjedom i koji svojim odlukama i svojim krakterom čini da sve ne bude tako kako izgleda. Ili kao Tola Dačić, koji je u miru, ponosan na svoja četiri sina, a u ratu, izgubivši dva sina, shvata da još za koga ima da živi i ostaje veliki otac velikih sinova.

 4. Koliko čovijek smije da žrtvuje zbog ideala?

 Ideali nisu realni, ali se mi trudimo da ih ostvarimo u vremenu i prostoru, a zog toga neograničeno patimo i ginemo. Ideali čovijeka zaslijepe i on žrtvuje sve. Na žalost, osvijesti se tek kad shvati da je izgubio. Ko, uopšte, može sebe smatrati dovoljno velikim i važnim, da pošalje tuđe dijete da pogine za njegove glupe ideale?! 

Vukašin Katić je veliki idealista. Tužno je to, jer je on obrazovan čovijek i sam žrtva ideala svog oca. Ipak, to mu nije dovoljno. Zbog ideala gubi prijatelje, sina, povjerenje čitavog naroda! On vijeruje u nešto što se u Srbiji možda nikad neće moći ostvariti jer srpskom narodu ne trebaju ideali već mir i sloboda za normalan život. Jedini ideal u koji narod vjeruje je Rusija. Ali Rusije nema na Suvoboru i Maljenu, u Valjevu i Nišu, u Albaniji. Kad shvati prevaru, narod postaje nepobjediv, jer je srušen jedini ideal, pored Boga. Šta su Napoleon i Hitler sve žrtvovali? Ali nevjerovatno je to da niko nije smio ili nije htio da se odupre njihovoj volji. Znate li zašto? Zato što ideali čovijeku daju moć i čine ga velikim u svijetu koji je sam za sebe stvorio. On je moćan jer snagom svoje ideje potčini volju svakog drugog.

Ipak najveći ideali su najtragičniji. Uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Zbog ideala su vođeni ratovi i često se ne mogu kontrolisati. Čovijek smije da se žrtvuje za svoje ideale, ali sve ima granicu, a kad se ona pređe gubi se sve.

 5. koliko važnu ulogu ima pojedinac u svijetu?

 Kada se odlučuje o sudbini jednog naroda, obično je tako da taj narod ima najmanju ulogu u tom procesu. Tako je bilo sa Srbijom u drugom svjetskom ratu. Već je bilo odlučeno šta će se desiti i predstavici Srbije su samo trebali to da potpišu, a time da potpišu i svoju propast, ali i propast čitave države. Uloga jednog čovijeka je mala, izuzev ako iza njega stoji veliki broj drugih ljudi, koji čine cijelinu, a pojedinac je predstavlja.

Znamo da je Vukašin Katić nije mogao ništa da promijeni, iako je prelagao najrazumnije rješenje za Srbiju. Zbog svoje iskrenosti postao je izdajnik a njegova usamljenost se istakla kao nikada prije toga. Postao je tragičan junak tragičnog kraja tragične zemlje, jer sam čovijek može malo da uradi ...

Nasuprot tome, Živojin Mišić je bio jedini koji je vjerovao u bolje dane, i njemu je pružena šansa. Iskoristio ju je na najbolji mogući način i pokazao da jedan čovijek može da vrati vjeru srpskom narodu i vojsci.

Narod je sastavljen od velikog broja pojedinaca koji imaju različito porijeklo, obrazovanje, želje, potrebe, uslove, porodice ... Nemoguće je da ne dođe do sukoba, jer svako želi da zaštiti svoje. Svaki čovijek treba da bude poštovan i svačije mišljenje treba da bude uaženo, iako svako ne može da bude revolucionar.

Možda je Dimitrije Tucović imao dobre ideje i namjere ali on je bio samo vođa mladih ljudi, a običaj je da mlade niko ništa ne pita. Takve, vlasti pošalju na prvu liniju, da ih nebi oni lično ubijali. Sva prava koja čovijek ima gube se u ratu. A ratovi su totalni proizvod ljudske gluposti i nesloge u kome stradaju nedužni. Nažalost, malo je stvari koje pojedinac može da promijeni, ali postoje dobre stvari i dijela koja svako može da ima. To je ljubav, to je prijateljstvo, to su dijeca, a sve je to potrebno da bi se održala neka kosmička ravnoteža, usljed ovolikih ratova i mržnje.