"Konacna je samo ljubav rodjena u grcu patnje"
Rani jadi nisu samo roman slozenog procesa sazrevanja mlade licnosti u ranoj fazi tzv. prepoznavanja. To je roman patnje situirane u vrlo konkretno istorijsko vreme. To je vreme monstruoznih zlocina Hitlerovih sljedbenika koji su izvrsavani nad svim nearijevskim rasama- Srbima, Jevrejima, Romima,...Kis u ovoj knjizi ne prikazuje konkretne scene stradanja, mucenja, ubijanja ljudi. On je svu tu nesrecu prikazao nad jednom malom jevrejskom porodicom. Porodica Andreasa Sama bila je osudjena da prezivljava u najvecim ponizenjima, neimastini, hladnoci, gladi.
Danilo je kroz ovo djelo zelio da prikaze kako patnja moze postati aktivisticki stav prema zivotu, kako patnja moze da rodi neogranicenu dobrotu i ljubav. Iz Andreasovog pisma ucitelju Berkliju vidimo da je i uspio. Pored svih ponizenja kojima je bio izlozen, Andreas ne mrzi ljude za koje je morao da cisti kokosinjce, da cuva krave, od kojih je morao da trazi milostinju. Naprotiv njegovo pismo je puno ljubavi, srdacnih pozdrava svima.
I mladic Andreas ne mrzi ljude koji su posjekli ulicu kestenova. Sa svima razgovara mirno i prijateljski. U njemu nema ni trunke mrznje, samo tiha blagosti neizmerno razumevanje, vrednosti bez kojih bi svaka ljubav bila prazna.
