ESEJ                                             

Cini li vam se da u danasnjim vremenima isuvise bjezimo od sebe samih?Strah nas je otkriti sopstvene osjecaje,podijeliti radost sa drugima,biti povrijedjen.Strah nas je dati sebe bojeci se da cemo biti ismijani i da necemo dobiti nista zauzvrat.To se posebno odnosi na nas,djecu novog vijeka,koji smo sve vise i vise okruzeni raznim tehnickim uredjajima koji nam na svojevrstan nacin ubijaju kreativnost,dusu.Pohrlili smo u susret novom zaboravljajuci sve sto je ostalo iza nas.I ljutimo se kad se sjetimo starih stihova koji kazu "da smo nedostojni istorije nase,da nas zahvatila zapadnjacka rijeka i da nam se duse opasnosti plase..."Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem "Lazu,zemljo moja,lazu", ali ne mogu,nisam vise sigurna u to.Eto,u toj zapadnjackoj rijeci mi se gusimo iako dobro znamo da plivamo.Kuda nam je nestala samosvijest,ponos,hrabrost?Zlobnici ce reci da su tu ali je sve to lazno,prividjenje.Iskrenosti ima danas tako malo!

Nas je kraj brz i neminovan.Duhovni naravno.Ovaj rat smo unaprijed izgubili.Uronicemo u tu "prljavu" zapadnjacku rijeku i postati jedna kap vise u moru beznadja a svoj stari dzeferdar i opanke ostaviti na obali kao sopstveni spomenik!