Za čovjeka je pravi šok ono što se u tehnološkoj sferi odigrava u poslednjih stotinjak godina. Oslobađaju se donedavno čovjeku potpuno nepoznate i od prirode zarobljene snage kojima ljudi nisu u stanju da vladaju na uobičajeni način. Obrasci kulture čovjekovog odnosa prema prirodi i svome radu hiljadama godina su se prilagođavali jednoj situaciji koja se bitno nije mnogo mijenjala. Kada su nastupile nagle promjene u proizvodnim snagama tradicionalni kulturni obrasci su se počeli ubrzano raspadati a novi prilagođeni izmijenjenim prilikama nisu se mogli istom brzinom uspostaviti i uhodati. To je jedan od najvažnijih razloga što se prosječan čovjek danas osjeća nemoćnim, uplašenim i otuđenim pred tekovinama tehnološke civilizacije koja ga je, paradoksalno, neodoljivo privlače i uvlače u svoj žrvanj.

Kroz istoriju čovjekov status se vidno mijenjao u zavisnosti od sredine kojoj je pripadao.U okviru svakog društva postoje norme ponašanja. Te norme su organizovale čovjeka, njegovu stvarnu sposobnost, strast, strepnje, sklonosti i težnje. Naizgled, svako društvo je slobodno pokazuje negodovanje prema svakom ograničenju. Ali ljudi ne vide da je suština svakog ograničenja u njima samima.

Ljudi su se zarobili sopstvenim normama i očekivanjima. To predstavlja glavni vid ljudskog otuđenja od prirode. Ali opet zapitajmo se kakav bi čovjek bio bez usvojenih normi ponašanja. Nekad ni sama ne trpim te norme, osjećam se kao da sam osjećam se kao da sam po rođenju stavljena u te ogromne i surove okove koje očekuju određeni cilj mog bića. Možda ja, kao ni većina nas koji smo « porobljeni» i «okovani» ne možemo da shvatimo tu pravu i čistu slobodu koja sija sjajnije od bilo čega. Šta je u stvari apsolutna sloboda? Ne znam baš tačno reći jer je neću okusiti. Moje je društvo takvo da se otuđilo od svakog njenog pojma. Ali da li to znači da s tom slobodom ne bi mogli spoznati nezavisnost našeg razuma od tog animalnog dijela ljudske prirode.Moramo priznati kad bi se razum stopio s tom animalnom prirodom da bi nam tako bilo najljepše. Zato bježimo od onoga od čega potičemo. Zar se stidimo prve klice iz koje smo nastali? Ali takvi smo mi ljudi, nesavršeni! Neki su pokušali samo malo prekoračiti tu granicu slobode prosječnog «normiranog» čovjeka i kako smo ih osudili? I kako ih je društvo osudilo? Ti koji ulaze u sferu nedozvoljene slobode jednostavno ne žele da budu ljudi u pravom smislu riječi, žele izaći iz precizno konstruisanog okvira koji ih guši.Htjeli su ne biti svakodnevni! Ne trebamo kriviti ih, krive su norme koje se kao trannscendentalno biće postavlja iznad nas i upravlja našim sudbinama. Pa konačno kada ćemo da shvatimo da li su vrijedna ta transcedentalna bića da bi im dali da upravljaju našim životima koje samo jednom živimo?