Desanka Maksimović je rođena u selu Rabrovici kod Valjeva 1898.godine. Gimnaziju je završila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Svijet je doživljavala na poseban i topao način. Desankinu ljubav prema zivotu prati etički stav i filozofija morala. Značajne zbirke pjesama su:"Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Gozba na livadi", "Nove pesme", "Pesnik i zavicaj" i "Zarobljenik snova". Vrhunac njenog pjesničkog stvaralaštva je zbirka "Tražim pomilovanje".

Pjesma "Krvava bajka", u kojoj je opjevana tragedija đaka kragujevačke gimnazije, spada u jedno od najpotresnijih svjedočenja o okupatorskim zločinima nad našim narodom u Drugom svjetskom ratu.

Proza i pjesme za djecu napisane su toplo i iskreno, neposredno i osjećajno. Omiljene zbirke pjesama najmlađih čitalaca su: "Zlatni leptir", "Reka pomocnica", "Vetrova uspavanka", "Prolećni sastanak", "Čudo u polju", "Sunčevi podanici", "Pisma iz šume", "Patuljkova tajna" i "Ako je verovati mojoj baki".

Desanka Maksimović je bila i vrstan prevodilac pjesnika koji su po izboru motiva, pjesničkog senzibiliteta i lirske melodičnosti bili bliski njoj. O prevošenju je govorila na ovaj način: "Ja sam zaljubljena u jezik, u reč. U reč i nepovezanu, onu iz rečnika. A čovek nikad dublje ne ulazi u to blago nego prevodeći i nikad dublje ne uđe u suštinu neke pjesme nego kad mora da je prevede".

Godine 1983. vratila se u rodnu Brankovinu ali ovoga puta zauvijek. Sahranjena je kraj svoga supruga Sergeja Slastikova Kaluzanina.

Ono što je najbolje može opisati je upravo slikovitost izraza i visok zamah mašte.

Bila je pjesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po učešću u odgoju djece. Njene pjesme su sastavni dio svačijeg djetinjstva.