Očito je, u sudbini piše -
u tridesetoj vješala predstoje.
Ko sakati mi smo sve to više
za živote privezani svoje...
Pjevao je tako čudesni pjesnik Sergej
Aleksandrovič Jesenjin, pretskazujući
stihovima svoj skori kraj. Samoubistvom u lenjingradskom hotelu u noći
od 27. na 28. decembra 1925. završen je buran život pjesnika i
čovjeka koji će
naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog
zamišljaja pjesnika i životnog stila, nazvanog jesenjinština. Rođen
je 3. oktobra 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, seljačkoj
porodici.
Završio je učiteljsku školu, ali se njegov
nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom
zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca.
Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište,
a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim
časopisima.
Godine 1915. odlazi u središte kulturnoga i književnoga života - Petrograd.
Upoznaje Bloka i kaže da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa
pjesnika.
Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi,
posvećeni selu i prirodi: Posljednji sam
pjesnik sela, reći
će, unijeli su u rusko pjesništvo
melodioznost, spontanost i metaforičnost
seoskih običaja i vjerovanja. Mnoge su
Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom već
i napisane u izravnom obraćanju njoj:
Zelena frizura, (posvećena brezama),
Krava, Kačalovljevu psu.
Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio član
imažinističke skupine, najpopularniji i
najnadareniji među njima. Razlikovao se utoliko što
je njegova poezija građena na tradiciji narodnoga stvaralaštva.
No u životu slijedio je imažinistički stil; boemski život, stvaranje i
razgovor o stvaralaštvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je
davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i bračnih
veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan, slavnom američkom
plesačicom, sedamnaest godina starijom. S
njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajući
meijansku ulogu seljaštva u društvenom preobražaju te osjećaj
bratstva među ljudima.
U ciklusima postoktobarskih pjesama, obožavatelj stare Rusije s tugom spoznaje
nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesme
Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krčmarska
Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj života poeme Crni
čovjek i Ana Snjegina.
Bez obzira na nesavršenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam,
čitatelj i danas rado posegne za
Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnička
bliskost i pristupačnost.
 |
 |
 |
 |
 |
 |