PESMA O KERUŠI

 

Jutros u košari, gde sja, šuška

Niz rogoza žućkastih i krutih,

Sedmoro je oštenila kučka,

Oštenila sedmoro je žutih.

 

Do u sumrak grlila ih nežno

I lizala niz dlaku što rudi,

I sliv`o se mlak sok neizbežno

Iz tih toplih materinskih grudi.

 

A uveče, kad živian juri

Da zauzme motke, il` prut jak,

Iziš`o je tad domaćin tmuri

I svu štenad potrp`o u džak.

 

A ona je za tragom trčala,

Stizala ga, kao kad uhode...

I dugo je, dugo je drhtala

Nezamrzla površina vode.

 

Pri povratku vukuć se po tmini,

I ližući znoj s bedara lenih,

Mesec joj se nad izbom učini,

Kao jedno od kučića njenih.

 

Zurila je u svod plavi, glatki,

Zavijala bolno za svojima,

A mesec se kotrljao tanki

I skrio se za hum u poljima.

 

Nemo, k`o od milosti il` sreće,

Kad joj bace kamičak niz breg,

Pale su i njene oči pseće

Kao zlatni sjaj zvezda u sneg.

1915.

 

nazad