Božur

Kako je lepa ova noć! Gle, svuda,
S topole, rasta, bagrema i duda,
U mlazevima zlatokosim pada
Nesuštastvena mesečina. Sada,

Nad livadama gde trava miriše,
U rascvetanim graama, svrh njiva
Koje se crne posle bujne kiše,
Velika duša mesečeva sniva.

Sve mirno. Tajac. Ćuti polje ravno
Gde nekad pade za četama četa..
-Iz mnoge krvi izniknuo davno,
Crven i plav, Kosovom božur cveta...


Na Gazimestanu

Silni oklopnici, bez mane i straha,
Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka.

Zaljuljano carstvo survalo se s vama...
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strašna i porazom slavna.

Kosovski junaci, zasluga je vaša
Što poslednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oružja se maša,
Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi.

Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.

Dobra zemljo moja, lažu! Ko te voli
Danas, taj te voli, jer zna da si mati,
Jer pre nas ni polja ni krševi goli
Ne mogoše nikom svesnu ljubav dati!

I danas kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem!

Nasleđe

Ja osećam danas da u meni teče
Krv predaka mojih, junačkih i grubih,
I razumem dobro, u to mutno veče,
Zašto bojne igre u detinjstvu ljubih.

I prezirem tugu, zaboravljam bolju,
Jer u meni teče krv predaka moji',
Mučenika starih i junaka koji
Umirahu ćutke na strašnome kolju.

Jest, ja sam se dugo sa prirodom hrv'o,
Uspeo sam- sve se može kad se hoće-
Da na ovo staro i surovo drvo
Nakalemim najzad blagorodno voće.

I sad, ako plačem kad se mesec krene
S oreolom modrim niz nebesne pute,
Il' kad stare šume, čarobne sirene,
Jedno tužno veče zlokobno zaćute,

Ja osećam ipak, ispod svežih grana,
I kalema novih, da, ko nekad jaka,
U korenu starom struji snažna hrana,
Neiscrpna krepost starinskih junaka.

Sve iščezne tada. Zaboravljam bolju,
A predame staju redom preci moji,
Mučenici stari, junaci koji
Umirahu ćutke na strašnome kolju...

Napuštena crkva

Leži stara slika raspetoga Hrista.
Mlaz mu krvi curi niz slomljena rebra;
Oči mrtve, usne blede, samrt ista;
Nad glavnom oreol od kovana srebra.

Dar negdašnjeg plemstva i pobožnog sebra,
Đerdan od dukata o vratu mu blista.
Po okviru utisnuta srma čista,
A okvir je rez'o umetnik iz Debra.

Takav leži Hristos sred pustoga hrama.
I dok, neosetno, svuda pada tama,
I jato se noćnih ptica na plen sprema,

Sam u pustoj crkvi, dok kruže vampiri,
Očajan i strašan, Hristos ruke širi,
Večno čekajući pastvu koje nema...

Minare

Strči minare iznad crnih kuća,
Tanko i belo. Noć lagano pada,
Kao dan jasna noć i kao dan vruća,
I s brežuljaka vraćaju se stada.

Voćnjaci, cveća i pesama puni,
Gde začikuju kosovi slavuje,
I na ovcama, zaraslim u vuni,
Klepetuše što ravnomerno bruje.

Ali će sve to proći, i, u času,
Nepregledna će noć ostati sama,
Obući će se svet u crnu rasu,
Progutaće ga neprozračna tama,

Samo će, kao znak istrajene moći
I osvajačkog starog nadahnuća,
Strčati mirno u toj opštoj noći
Belo minare iznad crnih kuća.

Na Kapitolu

Ko ogromna sablast večna varoš spava,
Dok sipaju na nju sunca zraci vreli
I dok julsko podne tromo otkucava
Na trošnom zvoniku crkve Ara Coeli.

Sve je tako mrtvo, i ljudi i stvari.
Sve je poleglo pod pritiskom neke sile:
Obelisci i stubovi, carske vile,
Tužni kiparisi i palaci stari,

I forumi pusti gde narod ne veća...
Sve klonulo, svako biće, svaka zgrada.
To nam večnim gradom kao mora, pada
Teška tradicija bezbrojnih stoleća...

Mutna impresija

Danas, draga moja, poljem pada slana,
I hore se zvona iz dalekog grada,
A ravnicom crnom širi se i vlada
Mutna atmosfera zadušničkih dana.
Danas, draga moja, poljem pada slana.

Osećaš li, draga, kraj opšteg razvića
Klica žudnih da se što pre na svet jave,
U humkama svežim, ispod nove trave,
Tajno raspadanje prežaljenih bića?..

-Daj mi usta tvoja, daj mogućnost tajnu
Da, živ, zaboravim da sam živ, da svuda
Vidim samo sreću i dobrotu krajnu,
Da spokojan budem i tih kao Buda!
Dj mi usta tvoja, daj mogućnost tajnu!

Jer osećam stalno raspadanje bića,
I dok pokraj mene mre priroda mlada,
Nečujno, u samom početku razvića,
I crnom ravnicom tiho pada slana,
U mojoj se duši prostire i vlada
Mutna atmosfera zadušničkih dana...

Priziv

Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore,
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.

Ti si čista dušo, budi Genoveva
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik čedan i zločinci svi;

I nek pod tvojom molitvom zaćute,
O zaštitnice večna duše moje,
Sve kobne misli što mi srce mute,
I, ko zločinci spremne za boj stoje.

Pomeni me u molitvama, mila,
I ja ću znati u časove tame,
Kad opet grune nečastiva sila,
Da dobra duša tvoja pazi na me...

Lepota

Jest, nema na tebi ni jednoga dela
Da se mome oku mogao da skrije,
Ni jednog prevoja blistavog ti tela
Da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka časa
Ti preda me stupaš sva sjajna i živa,
Znam kada će suze oko da ti kvase,
Znam kad ti se duša miloštom preliva,

A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga...
Pa ipak si svakog dana nova meni,
Uvek nova, uvek tako čudno druga,
I nikada slična jučerašnjoj ženi.

Ta moć tvoja čudna zaslepljava mene
Raznovrsnim sjajem, mirisom, i bojom.
-Oh, budi jedanput ko i druge žene,
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom!...

Zimska noć

Palo je inje. Ko sablasti bele,
U tankom velu kao da se ježe,
Snuždeni stoje borovi i jele
I opuštene zimzelena vreže.

Vodoskok smrznut ćuti, ko da sneva.
Zemlja je puna tajanstvene strave;
Ko voštanica koja dogoreva
U hladnoj sobi, mrtvacu kraj glave,

I mesec se gasi... Svuda nebo sinje,
I s golih grana katkad padne inje...

Noći, ledena noći, ja te volim,
Kao što volim sve kržljave stvore
Što samrt nose u grudima golim,
I koje tajne boljke dugo more,

-Dok tako tobom sa bledih visina,
Ko predznak tajnih i kobnih otkrića,
Bezglasno struji hladna mesečina
I bolna blagost umirućih bića...

Čekanje

Čekam u senci jednog starog duda
Da mesec zađe i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi što kroz noć krivuda,
Da siđeš k meni čežnjivom i samom.

Čekam, a lenjo prolaze minuti
I sati biju na tornju daleko.
Već zora sviće, blede mlečni puti,
A ja još čekam- i večno bih čeko!

O, šta je to što mene veže sada
Za jednu put, za jedan oblik tela,
I što mi duša zatreperi cela,
I sva nemoćna izdiše i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela?

I sav zasenjen pred čudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog časa život dajem,
Prilazim tebi pun pobožnog straha,

Posrćem, klecam, dokle me privlače,
Ko provalija tamna i duboka,
I dok se strasnim prelivima mrače,
Tvoja dva crna neumitna oka...