Rodoljubive pjesme

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,

No strah nam neće zalediti grudi!

Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,

Nju neće nigdje ustaviti niko!

U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,

Svi ćemo poći preko oštra kama!

I kad nam muške uzmete živote,

Grobovi naši boriće se s vama! 

S njedara tvojih davno nisam brao
Nijedne ruže... Sve gorom i gorom
Grozeći mukom, led je ljuti pao
I svojom tvrdom okiva me korom.
Proljeća tvoga gdje je pozdrav mio
I klik orlova na svijetloj besi?
Vaj, ja bih topla zagrljaja htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Nijemo gledam kroz potoke suze,
Po oštrom mrazu tebi duša bludi -
Vapije, cvili... Pita ko te uze,
O, ko te trže sa mojijeh grudi...
Žedan sam... Tvoga izvora bih pio,
No svuda samo smrzle bare desi',
Vaj, ja bih vihor tvoje duše htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Prelazim klance, putanje i međe,
Prebirem gore i polja i selo,
Ne bih li samo ugledao neđe
Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo...
No tebe nema... Umrla si nama...
A narod?... Ćuti u tralji i ljesi.
Vaj, nigdje ništa do leda i kama!...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

OTADŽBINI                  
Pjesma zarobljenog Bura                     

Prodali su tebe... Preko tvojih krša
Mutan oblak stremi sve brže i brže;
Sa bedema naših tuđi stijeg leprša,
A poljima, majko, tuđi konjic rže;
U tvome oltaru plamenovi trnu,
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe kô robinju crnu, -
Plači, majko, plači!

Zaman tvoju djecu snaži vjetar tvrda,
I zaman se more naše krvi lije,
Zaman Dugi Toma odjekuje s brdâ
I logore mrske smrtnim ognjem bije:
Zastava će tvoja posrnuti grobu,
Prebiće se šare i osvetni mači;
Verige će ljute zvečati na robu, -
Plači, majko, plači!

Plači, jer će pakô biti gdje raj stoji
I tvoj sin kô sužanj živog boga kleće,
Jer nikada više sa hramova tvoji'
Zvuk prazničkih zvona pozdravit ga neće;
Bez vjere, bez snage i pun kobne slutnje,
Gledaće u nebo što se nad njim mrači
I sa bolom slušat kako gromi tutnje, -
Plači, majko, plači!

U dan zlatne žetve glas veselog poja
Odjeknuti neće preko naših strana,
Pogrebnu će pjesmu jadna djeca tvoja
Pjevati nad mrtvom srećom svojih dana,
Jer plodove tvoje raznijeće drugi,
A tvoju će djecu nevolja da tlači;
Sloboda će naša snivati san drugi. -
Plači, majko, plači!

Sve riznice zlatne i sva tvoja blaga,
Što ih s neba primi, tuđinu ćeš dati,
A mi ćemo postat sirotinja naga
I svoga krvnika domaćinom zvati;
Sinovi će tvoji žuđet koru hljeba
I snositi jaram sve crnji i jači;
Za nas neće biti ni boga ni neba,
Plači, majko, plači!

OSTAJTE OVDJE...        

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

SRBADIJI            

Srbadijo, vatro živa,
    Srbadijo, orle moj!
Nebo ti se razgaljiva,
Sve se većma gubi, skriva
Petstoljetna mrska tama,
Sa kopljem je svjetlost slama
    Veseli se, pjesmu poj!

Utri suze čemer jada
    Nek' umukne gorki vaj,
Uskrsnuće tvoja nada,
Što je gaji duša mlada;
Tvojih milih svetih snova
Rodiće se zora nova,
    Rodiće se Srpstvu maj!

Patili smo pet-sto ljeta
    Al' je tako htio Bog:
Da nas sudba goni kleta,
Da okuša da l' će znati
Srbin borbu održati,
I k'o soko sa vrleti
    Trzat' lanac vrata zlog.

Haj, budi se, moj sokole!
    Već je blizu jadu kraj -
Zaboravi teške bole,
U budućnost smjelo brodi,
Digni slogu na prestole,
    Ta ona te sreći vodi, -
Ona rađa slave sjaj!

vrh strane
glavna strana