Herojeva majka

U sali svečanoj ,tiha kao tuga,

starica majka znamenje prima:

na odori crnoj,na majčinom srcu

nasmiješi se heroj na grudima.

I stara ruka,jedina na svijetu,

najtoplija ruka pod zvijezdama tu je,

spušta se na zlato,na mrtvog sina

da ga još jednom pomiluje.

’’O,sine dragi,radosti i tugo,

mamino desno i lijevo krilo

jesu li teške bosanske planine

i je li strašno na Sutjesci bilo?

Znam,rođeno moje,nevolje je bilo,

mjesto pjesme,smijeha,sve topovska jeka,

namjesto ležaja,kamen-svakom jednak...

pusta čeka moja šalica mlijeka.

Ej,djeco naša,ej, smioni ždrali,

odletjeli ste, ostavili ptice,

o vašem lijetu vezuć’ uspavanku,

dizaće majka mlade ždraloviće...’’.

Privija stara na grudi znamenje,

tu gori srce paloga junaka,

i ljulja kao nekad,kad je bio dijete,

prvoga bombaša iz trista bitaka.

Zatim je majka, svečano i kradom,

kad je ponoćna ura odzvonila,

umjesto ikone stavila znamenje

i besmrtnom se sinu poklonila.