Memorijalni muzej-kuca Ive Andrica
U
Travniku, u mahali Zenjak na broju 9, rođen je 9.oktobra 1892. godine pisac Ivo
Andrić, do sada jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost na području
bivše Jugoslavije. Tokom više od jednog stoljeća stara kuća tipične bosanske
arhitekture promijenila je nekoliko vlasnika. Od 1892. do 1922. godine u posjedu
je porodice Antunović (a Tadija Antunović bio je krsni kum Ivi Andriću), zatim
postaje vlasništvo Stjepana Majkića-Jurišića do 1925. godine, da bi je otkupio
Pero Zec. Početkom 70-ih godina dvadesetog vijeka Skupština općine Travnik
pokrenula je inicijativu za otkup kuće i njeno preuređenje u spomen-muzej. No,
ta je procedura trajala dugo vremena, jer je posljednji vlasnik najprije odbijao
da je proda, a kada je već pristao na to, zauzvrat je tražio enormno visoko sumu
za otkup. Presudnu ulogu u dugotrajnim pregovorima o kupo-prodaji imao je Ivica
Blažević, tadašnji predsjednik Skupštine općine Travnik. I napokon, 1971. godine
počeli su radovi na rekonstrukciji objekta. Kako je kuća bila u krajnje trošnom
stanju, morala je biti srušena i ponovno sagrađena po istovjetnim arhitektonskim
dimenzijama i principima na osnovu idejnog projekta arhitekte inžinjera Nedeljka
Rosića iz Sarajeva. Otkupna cijena kuće,idejni projekat,rekonstrukcija i
opremanje enterijera koštala je oko 2,5 miliona dinara, a finansijska sredstva
za ovu svrhu obezbjedila je Skupština općine Travnik uz pomoć donacija iz Fonda
za kulturu BiH. Ali sam Andrić nije bio baš oduševljen idejom o otvaranju spomen
muzeja, jer poznat kao iznimno skromna osoba, mislio je da nije u redu da se
njemu još za života podiže neka vrsta mauzoleja : «Verujte, uvek sam se pitao
šta će im ta moja rodna kuća u Travniku? Nije to ni Šatobrijanov zamak u
Bretanji, ni velika kuća Viktora Igoa u Parizu, ni Tolstojeva Jasna Poljana…».
Ipak, pisac je pokazivao izvjesno interesovanje o cijeni otkupa kuće od
posljednjeg vlasnika i troškovima rekonstrukcije. O tome govori i sarajevski
književnik Ljubo Jandrić u svojoj knjizi «Sa Ivom Andrićem». U Beogradu 16.maja
1974. zapisao je sljedeće svjedočanstvo:
« Pričam Andriću o svom nedavnom putu u Travnik gdje su u toku
radovi na obnovi kuće u kojoj se rodio. Planom je predviđeno da se avlija
adaptira za književne susrete i slične priredbe, u prizemlju bi se uredila
kafanica u bosanskom stilu, dok bi se na spratu kuće nalazile spomen-soba i
biblioteka. Nato mi on nakon kraćeg ćutanja reče da su Travničani dosta učinili
u obnavljanju znamenitih građevina,na čemu im treba odati visoko priznanje.
Ali-dodade-što se tiče moje rodne kuće, već sada sam uveren da su
pogrešili u dvema stvarima : prvo, kao što se zna, ja sam rođen u
sirotinjskoj
kući, a ovo što oni prave daleko je od bede; drugo,gde ste videli da kafana ide
zajedno sa bibliotekom? Nije moje da kudim i da se zameram ljudima. Bojim se.
Neki mi đavo ne da mira.»
Pozdravnim govorom 30. augusta 1974. godine Spomen muzej Rodnu kuću Ive Andrića svečano je otvorio Avdo Maglić, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Travnik, a potom je ključ od kuće simbolično uručio Venceslavu Topaloviću, tadašnjem direktoru Zavičajnog muzeja Travnik.
Na uređenju stalne izložbene postavke književnog fonda učestvovala je Miroslava Miljanović, viši kustos Muzeja književnosti BiH, a prvi kustos književnosti Rodne kuće Ive Andrića bio je Vlatko Batinić. Jedno post-festum svjedočanstvo o ceremoniji otvorenja Spomen-muzeja ponovo daje Ljubo Jandrić :
«Beograd,19. septembra 1974.
godine. Prošla su dva mjeseca otkako sam se posljednji put vidio sa Andrićem.
Posjetio sam i Travnik i prisustvovao otvaranju obnovljene
Andrićeve rodne kuće.
Bila je to prava svečanost. Ali od svega je najdublji utisak na mene ostavila
sama
kuća iako je ponovo podignuta: onaj zemljani pod u sobi
u prizemlju, starinsko ognjište, kolijevka i drugi kućanski predmeti, zatim
izloženi Andrićevi rukopisi, pa Đuraševićeva izložba fotografija na gornjem
spratu i biblioteka sa mnogim Andrićevim izdanjima-sve je to djelovalo
impresivno, jer je urađeno s mjerom i ukusom. Dok Andriću govorim o tome, teško
nalazim prave riječi. On me pažljivo sluša, klima glavom i smješka se.
Hvaleći mene-veli-Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav.»
Trinaestog marta 1975.godine, na dan smrti Ive Andrića, Zavičajni muzej Travnik donio je odluku da se Spomen-muzej preimenuje u Memorijalni muzej Rodnu kuću Ive Andrića.
 |
 |
 |
 |
 |
 |