U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svog jedinca daje na čuvanje muževljoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mjesto, obilježiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak". Kao gimnazijalac Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva; pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta "Mlada Bosna" i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva "Napredak", Andrić oktobra mjeseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posjećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intezivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franca Ferdinanta, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibeniku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvotenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota" Andrić intezivno piše pesme u prozi.
Po izlasku iz robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponavljane bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stečište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićom, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug.Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom. Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu "Nezvani neka šute" objavljenom u zagrebačkim Novostima,oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr. Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu veza u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intezivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru postavljanjem u Poslanstvu pri Vatikanu.Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S.B. Cvijanović iz Beograda štampa pripovjetku "Put Alije Đerzeleza".
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču "Ćorkan i Švabica". Godine 1922. premješten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dvije pripovetke ( "Za logorovanja" i "Žena od slonove kosti"), ciklus pjesama "Šta sanjam i ša mi se događa", i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od koji se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "U musafirhani" i "Dan u Rimu". U junu mjesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjeljenje Ministarstva inosranih djela. Ove godine ojavljuje se Andrićeva prva zbirka u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljnih u časopisima, ulaze i nove - "U zindanu" i "Rzavski bregovi". Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke "Mara milosnica" i "Čudo u olovu". Oktobra mjeseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu; gotovo sve slobodno vrijeme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog vijeka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premješten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče "Olujaci", "Ispovijed" i "Most na Žepi". Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mjesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej "Goja". Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru "Kod kazana" i tekst "Učitelj Ljubomir". U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cjelini štampaju "Anikina vremena", a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis "Portugal, zelena zemlja". Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke "Smrt u Sinanovoj tekiji", "Na lađi" i zapis "Leteći nad morem". U martu mjesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intezivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku "Napast" i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: "..... Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti,a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju". Sledeće godine unapređen je za savjetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovjetke "Olujaci", "Žeđ" i prvi deo triptiha "Jelena, žena koje nema". Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovjetke "Bajron u Sintri", "Deca", esej "Razgovor s Gojom" i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - "Njegoš kao tragični junak kosovske misli". Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče "Mila i Prelac" i "Svadba". Andrićeva diplomatska karijera ide ulaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče "Trup" i "Likovi",a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine- Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića.Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha-Adolfu Hilteru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike in pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svog poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka "Čaša" i zapisi "Staze" i "Vino" izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: "..... Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja....". Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica. bira povratak u okupirani Beograd. Novembra mjeseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćuprija.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se vjenčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju- Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan- u Ulici Proleterskih brigada 2 a. T e godine objavljuje pripovjetke "Panorama", "U zavadi sa svijetom" i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumbura "Nekrolog jednoj čaršiji". "Za epsku snagu" kojom je "oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje", Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi po bolnicama i banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
|
|
|
|
|
|