EX PONTO

 

Počevši pisati Ex Ponto (naslov je uzet prema pjesmama Epistulae ex Ponto latinskog pjesnika Ovidija, u kojima ovaj pjeva svoje patnje i utiske iz progonstva u Pontu - na obali Crnog mora, kamo ga car Oktavijan August biješe prognao), Andrić nije htio da da nikakav opis svoga tamnovanja, već je iskreno i prosto davao iz sebe unutrašnje slike, niz časovitih raspoloženja, fragmente sjećanja, koji se miješaju sa utiscima sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako kako su u zatočenju ležale u njegovoj svijesti poredane, i zato su tu grijesi i molitve upordo, i zato nas ni protuslovljava ni vrijeđaju, jer baš ona daju skladnu sliku razvoja jedne duše.

Osnovna nota ove, sadržajem i oblikom neobične poezije jeste jedna duboka melanholija. Da ovu crtu potpuno razumijemo, nije dosta pomišljati na dugo tamnovanje i samovanje, jer ni najteži slučaj ne bi mogao da ucepi nešto ovako intezivno i duboko u jednu dušu, ako to nije bilo u njoj već od početka urođeno. Ivo Andrić, kao što sam o sebi veli, došao je na ovaj svijet već malko umoran...

Svjestan svega zla što ga ima svijet, a imajući u sebi strune osjetljive na svaki i najmanji jecaj boli, on je u isto doba svjestan i svoje duševne snage, i uvjeren da ona ne može da bude tu zato da tome zlu služi, već da se nad njime uzdigne. Pretopivši sve svoje u opšte i lišivši se zahtijeva lične sreće, on radosno pjeva "budućima", onima što će živjeti u obilju i radosti dok on bude "nijem i neznan kao kamen koji stoji u temelju". On sanja jednu apsolutnu "dobrotu bez granica", i ne očajava što njegova nada vene, već prkosno kliče : "dvije godine je mraz bije, a ona iznova pupa". U časovima ekstaze pjeva: "Sav sjaj što ga Bog svijetom prosipa plavi oči moje", a jedini realni događaji, koje iznosi, jesu razgovori sa stablima, snjegovima, vjetrovima i pticama.

I tu je veza njegove ljubavi i vjere sa religioznim osjećajem, a donekle i sa mistikom. Već na prvim koracima patnje, u Mariboru, Andrić počinje instiktivno da osjeća da nas vjetar ne nosi kao lišće i da smo sitni dijelovi beskonačnog mozaika, kome on ne može naslutiti ni smisao, ni oblik, ali u kojem je našao svoje mjesto i stoji "pobožno kao u hramu".

<<<< Početna strana