Parobrod spreman. More se koleba.
Posljednji plamen na zapadu trne;
Suton se radja i s jesenjeg neba
Polako pada na hridine crne.
Paluba puna. Ruke uzdignute
Pozdrav šalju i rupcima mašu.
U mnoštvu ovih vidim čeljad našu,
Naslonili se na pervaz pa ćute...
Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuča s neba..."
A zar vam nije zavičaja žao?
"Žao je brate... Bog mu sreću dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."
|
|
|
|
|
|