Branko Radicevic
bio je po rodjenju Brodjanin i Slavonac a po detinjstvu i mladosti
Zemunac i Sremac. Otac mu je bio u Brodu carinski cinovnik i tu se Branko 18.
marta 1824 rodio. Godine 1830 premesten je pak Todor Radicevic iz Broda u Zemun.
Sa sobom je doveo i Branka, koji je tada tek sest godina imao.I tu u Zemunu
proveo je Branko najlepse svoje doba. Ono detinjstvo u kom se ne zna ni za brige,
ni za nevolje, u kome se skace i trci, zivi u vetar i ne misli na svet. U tom
dobu posao je oktobra 1830. godine u osnovnu skole, koje je prota zemunski
Jeftimije Ivanovic vrlo digao i u srpskom duhu drzao, a Vasilije Vasiljevic
nadairao, U ovod dobu poceo se Vasiljevic za ”jotu” zagrevati, koja je bila
najveci greh protiv dotasnjeg pravopisa. Branko je isao u skolu ne znajuci da u
Zemun Vuk Stefanovic cesto dolazi, tu kod Vasilija Vasiljevica rucava,da je
poceo kupiti narodne pesme i 1818, izdao recnik srpskog jezika. Mozda mu je koji
put u oci upao sakati covek sa crvenim fesom, kome je drugu nogu stula
zamenjivala. Branko je u to doba bio 7-8 godina star a Vuku je bilo oko 45.
Starima i konzervativnim zemuncima se
on nije dopadao. Hteo je ”rusiti” pravoslavije i debelo ”jer” i uvadjati neku
jotu. Ali kolonija jotovaca bivala je sve veca. Vasa Vasiljevic ugledan trgvac,
radio je na njenom sirenju i sa zemunskom Kosavom osecao e neki dah novog
vremena i tanki miris ”jote”.
U ovome prelomu proveo je Branko
Radicevic u Zemunu, ne imajuci ni pojma cemu se ljudi bore i kakve se ideje u
mestu i narodu sire. Jota je bila u skoli zabranjena i tesko ucitelju, koji bi
se usudio da na crnu tablu napise ”jotu” i djacima kaze, da taj kratki rec, ta
velika ”zapjati” znaci pocetak novog doba u knjizevnosti, rekao bi covek u
zivotu srposkog naroda. U jednoj satnici, koju u pocetku nije niko ozbiljno
uzimao, lezala je klica velike ideje, preporodjaja knjizevnosti, tako reci
svetskog dogadjaja. Srpski narod pocinje prvi put gubiti pamcenje. Od Kosova je
sve tubio a nista nije zaboravljao, ali je u doba Branka u Zemunu, poceo
zaboravljati stari rusko-slovenski jezik i pravopis i uvidjati svoj jezik i
knjizevnost-da ga svi razumu.
Sve se to u Zemunu zbivalo, kada je
carinski sluzbenik Todor radicevic u zemunski ”kontumac” (danasnji varoski
perivoj pred gimnazijom) pregledao robu sa Balkana i odmerivao carinske takse a
u Nikolajevskoj skoli njegov sin Aleksa, kasnije Branko, u skamijama slusao kako
ucitelj predaje predmete i trazi priliku da rasejane djake kazniti moze. Prut i
batine bile su u to doba pedagoska sredstva, da se bolje pamti.
U srpskim,nemackim skolama zemunskim
proveo je Branko punih pet godina (1830-1835) i naucio toliko da je otac njegov
mgao pomisljati da ga u gimnaziju posalje. Od Zemuna pa do Karlovaca, gde je
bilo gimnazije, moglo se za jedan dan stici kolima. Mogao je u Karlovce dolaziti
i Branka nadzirati, koje je bez matere i slabunjav bio. Ruza,mati Brankova bila
je 1. Aprila 1833 umrla, a od ovog doba bio je, tako reci,sam sebi ostavavljen..
Otac u sluzbi a mati u grobu.Pune dve i po godine bila je kuca Todora radicevica
prazna, dok najposle i Branko iz Zemuna ne ode. To je bilo pocetkom 1835. Kada
je prvi gimnazijski razred podje. I od ovog doba pa do Jula 1841 ostade Branko u
Karlovcima, provodjajuci ferije u Zemunu. Potonje godine svrsi sesti razred i
vrati se u Zemun, u kome duze istade. Na licu mu se pokazivalo bledilo i telesna
slabost kao da je oca u brigu bacilo. Po savetu lecnika (mozda dr. Djordja
Pantelica koji je u varosi fizik bio), resi se Todor Radicevic da Aleksu ne
salje u VII razred, nego da ga ostavi da se godinu dana odmara. To je bilo od
Juna 1841, godine do oktobra 1842. Zimu,prolece I leto ove godine proveo je
Branko u Zemunu u odmoru, zauzet oko toga da se oporavi,osnazi I za tezi rad
koji je predstojao spremi. Dobar zrak, kupanje u Dunavu, snazna jela I slatka
sremska grozdja kao da se slabackom djaku pomogli.
U tome Todor Radicevic bude sluzbeno
premesten u Temisvar I Branko morade sa ocem. U Karlovcima u ostalom i nije bili
VII i VIII razreda. Tu u Temisvaru svrsi Branko sedmu i osmu gimnaziju, ili kako
se onda govorili filozofiju (1843-1841).
Zatim ode u Bec i stade slusati prava,
ali ih ne zavrsi.Proveo je tri godine na pravnom fakultetu ali sto je vise slusa,
prava su mu se sve manje dopadala. Godine 1847. raskrsti sa pravima. U tom
nastade onaj veliki narodni pokret koji 1848, izvrze u revoluciju. Skole budu
pozatvarane i Brano se vrati kuci. Dodje u Karlovce a zatim u Zemun. I u jednom
i u drugom mestu imao je prijatelja i skolskih drugova. Narocito ga je Zemun sa
svojim velicanstvenim polozajem i blizinom Beograda privlacio. U Zemunu je bio
poznata i mila osoba. Prosle godine (1847) stampao je on u becu prvu knjigu
svojih pesama, dotle nepoznatim i slatkim jezikom. To je bio onaj jezik za koji
se Vuk u Zemunu borio, kada je Branko u osnovnim skolama sedeo, a knjiga je bila
stampana ovom ”jotom” od koje su se konzervativni ljudi uzasavali. Madjarska
revolucija, narodni jezik,jota, Vuk i t. d. - svako je za seb bilo prevrat i gle,
sad je poceo i Branko sluziti se tim odvratnim stvarima. Kud ce to odvesti?
U tom puce glas da je general Djura
Danicic dobio bitku. Napisao je knjigu pod naslovom “Rat za srpski jezik”, kojom
debelo jer I Hadzi-Svetic do noge bubu potuceni. Nova era nastupi, narodi se
umirise i sve podje svojim starim redom.
Cudna je sudbina htela, da Branko i
Vuk u Zemunu zajedno zive ne poznavajuci jedan drugog, da se kasnije poznadu i
svaki u svom zapru srp. knjizevnosti nov pravac dade. Branko je u Becu bio cest
gost Vukov a sa njime i Djurom Danicicem udarao temelje nove knjizevnosti. Mozda
je bilo cestih razgovora i o Zemunu i o svom detinjskom dobu Brankovom i
nevoljama Vukovim. U Zemunu je saranjena i mati Brankova kao i mati Todora
Radicevica. Zna se gde su im grobovi. Na kamenima zapisana su imena. Ali do
danas nije nista ucinjeno, da se kosti Ruzine prenesu na bolje mesto. I u
zemunskom parku trebalo bi se Branka setiti. Carinski cinovnici ziveli su i
stanovali onda u ”kontumacu” malom predgradju, zatvorenom zidovima. Tu je sva
roba sa istoka istovarivana i po propisu neko vreme stajala. U tom prostoru
proveo je Branko pet godina detinjstva,a u Vukovom zivotu videsmo kakve je
pogrde on o istip prostorijama od Milosevih agenata bas u doba Brankova
bavljenja u istima slusao. Vuka na jednom delu kontumaca pogrdjuju prijatelji
Milosevi a na drugom Branko, decak od osam i po godina zauzet igranjem ili
skolskim knjigama. Ali je Branko napustio i jedni i drugo i dosao do ”parlamentarije”,
primamljen vikom i larmom, da vidi, kako ovog hromog coveka sa fesom na glavi
svakojakoim imenima nepoznati ljudi nazivaju. To bi se moglo nazvati . Vuk i
Branko u zemunskom kontumacu 1832. godine.