Ivo Andric
(1892-1975): U Matici rodjenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod
rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rodjen Ivan, sin Antuna
Andrica, podvornika i Katarine Andric, rodjene Pejic. Buduci veliki pisac rodio
se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine.
Andricevi roditelji bili su Sarajlije: oceva porodica decenijama je bila vezana
za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundzijskim zanatom. Osim
bavljenja istim poslom, clanove roda Andricevih vezivala je i zla kob
tuberkuloze: mnogi piscevi preci, ukljucujuci i sve njegove striceve, podlegli
su joj u mladosti, a sam Andric bez oca je ostao kao dvogodisnji decak.
Suocavajuci se sa besparicom, Katarina Andric svoga jedinca daje na cuvanje
muzevljevoj sestri Ani i njenome muzu Ivanu Matkovsiku u Visegrad. U gradu koji
ce, vise nego ijedno drugo mesto, obeleziti njegovo stvaralastvo, gledajuci
svakodnevno vitke stubove na Drini cuprije, Andric zavrsava osnovnu skolu, a
potom se vraca majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju,
najstariju bosansko-hercegovacku srednju skolu. Za gimnazijskih dana, Andric
pocinje da pise poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu
pesmu "U sumrak". Kao gimnazijalac, Andric je vatreni pobornik integralnog
jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalistickog pokreta "Mlada Bosna" i
strastveni je borac za oslobodenje juznoslovenskih naroda Austrougarske
monarhije.
Dobivsi stipendiju hrvatskog
kulturno-prosvetnog drustva "Napredak", Andric oktobra meseca 1912. godine
zapocinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveucilista u Zagrebu. U
gradu na Savi, on pomalo uci, pomalo posecuje salone, druzeci se sa zagrebackom
inteligencijom od koje ce na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina
stariji Matos. Naredne godine prelazi u Bec gde slusa predavanja iz istorije,
filosofije i knjizevnosti. Becka klima mu ne prija i on, hereditarno opterecen
osetljivim plucima, cesto boluje od upala. Obraca se za pomoc svom gimnazijskom
profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupovicu, i vec sledece godine prelazi na
Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uci poljski
jezik, upoznaje kulturu i slusa predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme pise
refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Drustvo hrvatskih
knjizevnika u Zagrebu objavljuje mu sest pesama u prozi u panorami Hrvatska
mlada lirika.
Na Vidovdan, 28. juna 1914.
godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franca Ferdinanda,
Andric pakuje svoje oskudne studentske kofere i napusta Krakov: zatomljeni
instinkt bivseg revolucionara goni ga u zemlju, na popriste istorije. Odmah po
dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u
sibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj ce, kao politicki zatvorenik,
ostati do marta 1915. godine. Medju zidovima marburske tamnice, u mraku samice,
"ponizen do skota", Andric intenzivno pise pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andric biva bacen u konfinaciju u Ovcarevo i Zenicu gde
ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluca, odmah odlazi na
lecenje u Zagreb, u cuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, steciste hrvatske
inteligencije koja se klonila ucesca u ratu, na strani Austrije. Tu Andric,
zajedno sa konte Ivom Vojnovicem, docekuje opstu amnestiju i aktivno se
ukljucuje u pripreme prvog broja casopisa Knjizevni jug. Istovremeno, pazljivo
dovrsava knjigu stihova u prozi koja ce pod nazivom Ex Ponto biti
objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovica. U Zagrebu ga
i zatice slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom
ujedinjenju, Andric u tekstu "Nezvani neka sute" objavljenom u
zagrebackim Novostima, ostro odgovara na prve simptome nesloge u drzavi koja jos
nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andric ponovo moli za pomoc dr Tugomira
Alaupovica i vec pocetkom oktobra 1919. godine pocinje da radi kao cinovnik u
Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeci prema pismima koja pise prijateljima,
Beograd ga je srdacno prihvatio i on intenzivno ucestvuje u knjizevnom zivotu
prestonice, druzeci se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovicem, Sibetom Milicicem
i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Vec pocetkom 1920. godine
Andric zapocinje svoju vrlo uspesnu diplomatsku karijeru postavljenjem u
Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebacki izdavac Kugli objavljuje novu
zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavac S. B Cvijanovic iz Beograda stampa
pripovetku "Put Alije Djerzeleza".
S jeseni 1921. godine Andric je
postavljen za cinovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
u Bukurestu, a iste godine zapocinje saradnju sa Srpskim knjizevnim glasnikom
objavljujuci u broju 8 pricu "Corkan i Svabica". Godine 1922. premesten
je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine stampa jos dve pripovetke ("Za
logorovanja" i "Zena od slonove kosti"), ciklus pesama "Sta sanjam
i sta mi se dogada" i nekoliko knjizevnih prikaza. Pocetkom 1923. godine on
je vicekonzul u Gracu. Buduci da nije zavrsio fakultet, preti mu otkaz u
Ministarstvu spoljnih poslova. Izmedu mogucnosti da fakultet zavrsi drzavnim
ispitom ili odbranom doktorata, Andric bira drugu mogucnost i u jesen 1923.
godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andric je
objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju medu njegova
najznacajnija prozna ostvarenja: "Mustafa Madzar", "Ljubav u kasabi",
"U musafirhani" i "Dan u Rimu". U junu mesecu 1924. godine u Gracu
je odbranio doktorsku tezu "Razvoj duhovnog zivota u Bosni pod uticajem
turske vladavine". Petnaestog septembra, posto je odbranio doktorat, stice
pravo da se vrati u diplomatsku sluzbu. Krajem godine prelazi u Beograd u
Politicko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se
Andriceva prva zbirka prica u izdanju Srpske knjizevne zadruge u koju, pored
nekih vec objavljenih u casopisima, ulaze i nove – "U zindanu" i "Rzavski
bregovi". Na predlog Bogdana Popovica i Slobodana Jovanovica, godine 1926,
Ivo Andric biva primljen za clana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste
godine u Srpskom knjizevnom glasniku objavljuje pripovetke "Mara milosnica"
i "Cudo u Olovu". Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula
Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledece godine, tri
meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno
vreme u Parizu Andric provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva
inostranih poslova proucavajuci istorijsku gradu o Bosni s pocetka devetnaestog
veka i citajuci korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S
proleca 1928. godine premesten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te
godine objavljuje price "Olujaci", "Ispovijed" i "Most na Zepi".
Sredinom sledece godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u
Srpskom knjizevnom glasniku pojavljuje se njegov esej "Goja". Vec 1.
januara 1930. godine u Zenevi pocinje da radi kao sekretar stalne delegacije
Kraljevine Jugoslavije pri Drustvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu
Bolivaru, pricu "Kod kazana" i tekst "Ucitelj Ljubomir". U
Beogradu sledece godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske knjizevne
zadruge u kojoj se, pored prica ranije objavljenih u casopisima, prvi put u
celini stampaju "Anikina vremena", a u kalendaru-almanahu sarajevske
Prosvjete pojavljuje se putopis "Portugal, zelena zemlja". Godine 1932.
Andric objavljuje pripovetke "Smrt u Sinanovoj tekiji", "Na ladji"
i zapis "Leteci nad morem". U martu mesecu 1933. godine vraca se u
Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno pise, te
godine objavljuje samo pripovetku "Napast" i nekoliko zapisa. Iste
godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove
pesme budu uvrstene u Antologiju novije hrvatske lirike: "...Ne bih nikada mogao
ucestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili iskljuceni drugi
nasi meni bliski pesnici samo zato sto su ili druge vere ili rodeni u drugoj
pokrajini. To nije moje verovanje od juce nego od moje prve mladosti, a sad u
zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju". Sledece godine
unapreden je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova.
Postaje urednik Srpskog knjizevnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke "Olujaci",
"Zed" i prvi deo triptiha "Jelena, zena koje nema". Postaje
nacelnik politickog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i
stanuje u hotelu Ekscelzior. Stampa pripovetke "Bajron u Sintri", "Deca",
esej "Razgovor s Gojom" i jedan od svojih znacajnijih
knjizevnoistorijskih tekstova - "Njegos kao tragicni junak kosovske misli".
Tokom sledece godine Srpska knjizevna zadruga stampa drugu knjigu Andricevih
pripovedaka koja, medu onima koje su objavljivane u casopisima, sadrzi jos i
price "Mila i Prelac" i "Svadba". Andriceva diplomatska karijera
ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za
pomocnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka drzavna
odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i
Orden velikog oficira Legije casti. Iako okupiran diplomatskom sluzbom, Andric
tokom ove godine objavljuje price "Trup" i "Likovi", a iste godine
u Becu, prikupljajuci gradu o konzulskim vremenima u Travniku, u Drzavnom arhivu
proucava izvestaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine -
Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulica. Pocetkom 1938. godine pojavljuje se
prva monografija o Andricu iz pera dr Nikole Mirkovica.
Diplomatska karijera Ive
Andrica tokom 1939. godine dozivljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopstenje
da je Ivo Andric postavljen za opunomocenog ministra i izvanrednog poslanika
Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andric stize u Berlin 12. aprila, a 19. aprila
predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, posto su Nemci
okupirali Poljsku i mnoge naucnike i pisce odveli u logore, Andric intervenise
kod nemackih vlasti da se zarobljenistva spasu mnogi od njih. Politicari u
Beogradu, medutim, ne racunaju bas uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa
nemackim vlastima odrzavaju mimo Andrica. Pisac i u takvim okolnostima
objavljuje: pripovetka "Casa" i zapisi "Staze" i "Vino"
izlaze u Srpskom knjizevnom glasniku tokom 1940. godine. U rano prolece 1941.
godine Andric nadleznima u Beogradu nudi ostavku: "...Danas mi u prvom redu
sluzbeni a zatim i licni mnogobrojni i imperativni razlozi nalazu da zamolim da
budem ove duznosti osloboden i sto pre povucen sa sadasnjeg polozaja..." Njegov
predlog nije prihvacen i 25. marta u Becu, kao zvanicni predstavnik Jugoslavije
prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7.
aprila, Andric sa osobljem Poslanstva napusta Berlin. Potom odbija ponudu
nemackih vlasti da ide u bezbedniju Svajcarsku, ali bez ostalih clanova Ambasade
i njihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva
penzionisan, ali odbija da prima penziju. Zivi povuceno u Prizrenskoj ulici, kao
podstanar kod advokata Brane Milenkovica. Odbija da potpise Apel srpskom narodu
kojim se osudjuje otpor okupatoru. Odbija, takode, da Srpska knjizevna zadruga
za vreme dok "narod pati i strada" objavi njegove pripovetke. U tisini svoje
iznajmljene sobe, pise prvo Travnicku hroniku, a krajem 1944. godine
okoncava i Na Drini cupriju. Oba romana objavice u Beogradu nekoliko
meseci po zavrsetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman
Gospodjica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza knjizevnika Jugoslavije i
potpredsednik Drustva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i vecnik III
zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine zivi u Beogradu i Sarajevu, postaje
redovan clan SANU. Te godine, medu ostalim, objavljuje pripovetke "Zlostavljanje"
i "Pismo iz 1920. godine". Sledece godine postaje clan Prezidijuma
Narodne skupstine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje "Pricu o vezirovom
slonu", nekoliko tekstova o Vuku Karadzicu i Njegosu, a tokom 1948. godine
prvi put ce biti stampana "Prica o kmetu Simanu". Narednih nekoliko
godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drzi predavanja, govori na javnim
skupovima, kao clan razlicitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku,
Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom krace tekstove, odlomke
pripovedaka, price "Bife Titanik" (1950), "Znakovi" (1951), "Na
suncanoj strani", "Na obali", "Pod Grabicem", "Zeko"
(1952), "Aska i vuk", "Nemirna godina", "Lica" (1953).
Godine 1954. postaje clan Komunisticke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje
Novosadski dogovor o srpskohrvatskom knjizevnom jeziku. Te godine stampa u
Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka "Igra" pojavljuje se
1956. godine.
Godine 1958. u sezdeset sestoj
godini, Ivo Andric se vencava sa svojom dugogodisnjom ljubavlju - Milicom Babic,
kostimografom Narodnog pozorista iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovica. Sa
zenom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine
objavljuje pripovetke "Panorama", "U zavadi sa svetom" i jedini
predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke
Dzumhura "Nekrolog jednoj carsiji".
"Za epsku snagu" kojom je "oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje",
Ivo Andric je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Besedom "O prici i pricanju"
u kojoj je izlozen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine
zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevodena na mnoge
jezike, posle dodeljivanja nagrade pocinje veliko interesovanje sveta za dela
pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke stampaju na preko trideset
jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andric boravi u Svedskoj,
Svajcarskoj, Grckoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva
dela biblioteckom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma cesto ucestvuje u
akcijama pomoci bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod
Udruzenih izdavaca (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Drzavna zalozba Slovenije)
izlaze prva Sabrana dela Ive Andrica u deset tomova. Naredne godine boravi u
Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za pocasnog doktora Jagelonskog
univerziteta. Pise veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno prestampavaju i
u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andriceva zena Milica umire
u porodicnoj kuci u Herceg Novom. Sledecih nekoliko godina Andric nastoji da
svoje drustvene aktivnosti svede na najmanju mogucu meru, mnogo cita i malo
pise. Zdravlje ga polako izdaje i on cesto boravi u bolnicama i banjama na
lecenju. Trinaestog marta 1975. godine svet ce napustiti jedan od najvecih
stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hronicar balkanskog
karakazana.