U strogo književnoumjetničkom smislu najbolje je Camusovo
djelo roman Stranac, objavljen 1942. godine. To je priča o činovniku
Mersaultu (Mersou),
koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici. On odlazi na pogreb, no
ljudi se čude njegovom "hladnom" držanju: nije se rasplakao, razmišljao je
jedino kako mu je majka pred smrt pokušala voditi život kako je mogla, a to joj
je u nekoj mjeri i uspjelo. Kada se vratio s pogreba, pošao je na plažu, susreo
djevojku s kojom je radio i koja mu je bila simpatična, pa kada se ustanovilo da
je simpatija obostrana, ona dolazi k njemu. Nakon toga uvučen je u svađu svog
susjeda Raymonda, s kojim uskoro odlazi u vikendicu na plaži.
Raymond se tuži da ga progoni skupina Arapa, izbija tučnjava, Raymond je
ozlijeđen i želi se osvetiti. Mersault ga tada nagovori da mu preda pištolj,
kako ne bi bilo veće nevolje. No, na plaži u šetnji, Mersault susreće Arapina
koji poteze nož. Zaslijepljen suncem Mersault u njega puca i ubije ga.
Drugi dio romana posvećen je Mersaultovu boravku u zatvoru. Njegova djevojka,
Marie, posjećuje ga, no tužiteljstvo se raspitalo o njegovu životu, pa na
suđenju neprestano naglašava kako je bešćutan jer nije plakao za majkom i isti
je dan našao ljubavnicu. Izmišljena je čitava tobožnja urota s Raymondom, i
Mersault je na kraju osuđen na smrt. Zatvor, suđenje, pa i osudu, Mersault prima
smireno, jedino se razjari kada mu ispovjednik nudi utjehu: u srdžbi tada
spominje kako su ga zapravo osudili zato što nije plakao za majkom, kako ga
dubinski ne razumiju jer nije živio u iluzijama, i kako mu je na kraju svejedno
jer je proživio život onako kako je mogao, oslobođen iluzija. Zaključuje zato
da, ako ga gomila dočeka povicima mržnje prije pogubljenja, to će ga na neki
način učiniti čak i sretnim.
Tumačenja toga romana najčešće su upozoravala na srodnost sa Sartreovom
filozofijom, i to je u velikoj mjeri točno. Jean Paul Sartre mu je zaista
filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo
moralistička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje
nepravednoj kazni - Mersault nije ubio s predumišljajem - pa dolazi do izražaja
apsurd pravnog postupka. Mersaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono
sto se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz
prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom "glumom"; nemali
broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje. Mersault tako
doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje
dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto
dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on
ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na
smrt bez pravog razloga. Ali Albert Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi
činimo.
Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a
izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - možda i tip
čovjeka - tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i
besmislenog niza slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima.
Zanimljivo je, međutim, da se pojam apsurda počeo upotrebljavati i kao oznaka
određene pozorisnje tehnike, takve tehnike kakva zapravo znaci svojevrsno
dovršenje avangarde, a istovremeno izravno uvodi i postupke koje će preuzeti
postmodernizam.