Fjodor Dostojevski je rodjen 1821 godine.Dostojevski je bio sin liječnika, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla u djetinjstvu. Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u Petrogradu,no rano odlučuje da će se posvetiti knjizevnickom pozivu. Među ranim uticajima najvažniji je njemački dramatičar i pjesnik Friedrich Schiller, za Dostojevskog utjelovljenje idealizma i humanosti - upliv koji je kasnije žestoko ismijavao i karikirao, no, kojeg se nije oslobodio do kraja života. Prevodi Balzacovu "Eugeniju Grandet" i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bijedni ljudi" (1846.), koji je prikazom trpnji i zanosa tzv. "malih ljudi" oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova. Autor se kreće u društvu literata i dobrostojećih mecena i plemstva, ali izgleda da su njegova sramežljivost, počeci manifestacije živčanih poremećaja koji su kasnije dijagnosticirani kao epilepsija, kao i sklonost kršćanskom misticizmu doprinijeli da nije bio u potpunosti prihvaćen u liberalno-sekularnim krugovima. Pisac se također približava i ulazi u krug utopijskih socijalista koje je predvodio intelektualac poljskog porijekla Butaševič-Petraševski, čija se "revolucionarna" djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenog sistema, demokratizaciji i oslobođenju zemlje od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo pravo "dostojevskijansko" ostvarenje, kratki roman "Dvojnik" (1846) u kojem je prikazan raskol ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u šizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije, utjelovljene u njegovom dvojniku. To originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, što je možda i razumljivo, jer po usmjerenju i profilu pripada zapravo 20.vijeku. Kao i često puta kasnije, Dostojevski je bio daleko ispred svog vremena.
Godine 1849. dolazi do policijske zabrane djelatnosti "Petraševaca", hapšenja članova, te sadističke farse što ju je izvela carska policija: Dostojevski i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano strijeljanje, pročitana im je smrtna presuda, i, dok su s povezima na očima očekivali plotun streljačkog stroja, došlo je "carsko pomilovanje" kojim su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U biti, carski autoriteti nisu ni mislili strijeljati uhapšenike, nego se radilo jedino o pokušaju slamanja i mrcvarenja nemoćnih ljudi. Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revizatalizaciji hriscanske vjere, te prolazi ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih stavova jasno je da je Dostojevski i prije katorge naginjao kršćanskom misticizmu, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera, shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti centrom njegovih opsesija. Istinska novost u njegovom pogledu na svijet u postsibirskom razdoblju je glorifikacija carističkog despotizma, ruskog nacionalizma i pravoslavlja, te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno ni u cijelosti. Naime, autor je do konca života, uprkos svim prepirkama sa lijevim radikalima, zadržao preveliku dozu subverzivne ideološke energije koju nije mogao kanalizirati nijedan režim, a kamoli opskurantistička ruska despocija. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima..
Nakon povratka u Petrograd, Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma" (1860.-1862.), poludokumentarni opis vlastita robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu. Taj roman, jedna od najpoznatijih knjiga o robovanju, prethodnica mnogobrojne ruske "logoraške literature" 20. vijeka (Solženjicin, Šalamov), polučuje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene i nesretne porodične prilike (prvi brak, koji se bio od početka agonija koja je obilovala mučenjima i optuživanjima obje strane, završio je smrću žene od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, smrt brata Mihajla s kime je zajednički uređivao novine i koja ga je dovela u dužničku krizu, zasnivanje veze s radikalnom ruskom feministkinjom) dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer je roman "Poniženi i uvrijeđeni" (1861) koji, uprkos za pisca "reprezentativnom" naslovu, zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela. Dostojevski pred vjerovnicima bježi u zapadnu Evropu, na prvo od nekoliko putovanja, kada je boravio u Njemackoj,Francuskoj,Švicarsko,Italiji i Engleskoj.U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina, a u Švicarskoj i Francuskoj provodi mučne dane u svađama i ispadima ljubomore. Naime, ljubavnica ga je prevarila i napustila. Tokom 1860-ih je u još nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koju je upoznao kao daktilografkinju pri stvaranju romana "Kockar", i koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece, te ga odvikla od kockarske ovisnosti.
Godine 1864.. Dostojevski objelodanjuje briljantne «Zapise iz podzemlja» - jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana, preteču sličnih djela Camusa,Krleze, Celinea ili Andrejeva. U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i humanistickim stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopćavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin,Idiot),nihilisticke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti ili "religiozne ateiste" (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana «Mladić», «Zapisi iz podzemlja»). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. st. (primjer je dulja pripovijest «Krotka»), sažeo je radnju u svega nekoliko dana («Idiot») ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora («Krotka»), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretik Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraz kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima.
Većina je romana Dostojevskoga smještena u tmurno ozračje velegradskoga podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika (ubojstvo, očeubojstvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritici - Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" možda i primjeren opis njegova vlastita stvaralaštva. U tipologiji junaka koju je naveo Northrope Ferye u knjizi «Anatomija kritike», književni se likovi kreću od nadzemaljskih bogova i polubogova (najčešće mitske i religijske priče) do običnih ljudi (realistički roman) i, u čitateljevom diskurzu, inferiornih pojedinaca koji su ispod razine vrijednosti prosječnih ljudi. Paskalovskim rječnikom, čovjek je biće niže od anđela. No, likovi Dostojevskog su često i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenutcima ekstaze dosežu i prelaze razinu anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskoga: istodobno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temelj metafizičke i spiritualne naravi.
U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: «Zločin i kazna» (1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka; «Idiot»(1868), u kojem je Dostojevski dao kristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom svijetu; «Bjesovi»/»Demoni»/»Zli dusi» (1872), «najdostojevskijevski» roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkoga nimbusa u ruhu političkoga romana; «Mladić»/»Žutokljunac» (1875), rusku inačicu njemačkoga odgojnoga romana, koji karakteristično vrije kaotičnim događajima i ne vodi, poput Bildungsromana ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, «Braća Karamazovi»(1881), formalno o patricidu u obitelji s ocem i trojicom braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći je pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom «Braća Karamazovi» i završavaj
Dostojevski je umro 1881, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak «Braće Karamazova» (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma - unatoč piščevu dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskoga od strane carističkoga režima.
Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea,Shakespearea,Tolstoja,Servantesa,Prousta i još nekolicine autora. Njegov je utjecaj na svjetsku književnost neizmjeran - od Leonida Andreyeva do Hermanna Hessea, od Williama Faulknera do Franza Kafke od Marcela Prousta do Gabriela Garcie Marqueza. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjeni (pa i oni koji su se bunili protiv Dostojevskog, kao Miroslav Krleza i Joseph Conrad), a posebno mu duguju pokreti ekspresionizma i egzistencijalizma.
Sva su narativna djela Dostojevskoga prevedena na hrvatski u više navrata, te je izašlo nekoliko izdanja njegovih izabranih djela. Od publicističkih radova, koji čine manje vrijedan dio njegova opusa, preveden je samo dio.
 |
 |
 |
 |
 |
 |