Obimom malen, ovaj roman u strukturi cjelokupnog stvaralaštva F.M. Dostojevskog zauzima sasvim izuzetno mjesto. To je briljanatna improvizacije izdiktirana u stenogram za samo 27 dana, ali improvizacije koja je u autoru sazrijevala pune tri godine. Još 1863., kao što Dostojevski piše u jednom pismu iz Rima, on je "na papirićima" sklopio plan za roman o "paklu kockarnice". Podsticaj za tu temu je ovoga puta Dostojevski našao u tekućem trenutku stvarnosti. Te godine, u časopisima se vodila velika polemika oko pitanja načina života Rusa u inostranstvu i formiranja tipa "inostranog Rusa". Prvobitna namjera Dostojevskog bila je da pokaže taj tip, njegov ambijent i ponašanje, cio taj mali potpuno zasebni svijet, koji u tuđim prostorima teško napušta svoje navike i lako se podaje novim uživanjima, sve hoće da isproba i u svemu da se okuša.
Roman "Kockar" ne predstavlja tematski fabularno jedinstvenu cjelinu. On ima tri glavne teme: temu kockarske strasti, temu Rusa u inostranstvu i temu nekoliko ljubavnih odnosa. Događaji su ispričani hronološki, a poneki teku paralelno u isto vrijeme. Vrijeme događanja je, kao i u mnogim romanima Dostojevskog, veoma zbijeno, kratko, jedva nekoliko nedjelja. Teka na kraju romana, u poslednjoj, XVII glavi, autor daje nagovještaj izvjesnog proširenja vremenskog kruga (na godinu i 8 mjeseci poslije ispričanog događaja), da bi ga na kraju sasvim otvorio i ostavio da teče u nedogled.
Roman nosi naslov kojim se obilježava njegov junak Aleksej Ivanovič. On se u osnovi, međutim, teško može uzeti kao glavni junak romana. Pravo naslovnog junaka on stiče na osnovu onoga što je u podnaslovu naznačeno i u cijelom pripovjednom toka označeno. To su "bilješke mladog čovjeka". U osnovi, ovaj roman ima formu ispovjesti Alekseja Ivanoviča implikacije njegovog viđenja događaja o kojima priča, njegovog ličnog suda o svim pitanjima koja roman pokreće. Ta forma uslovljava sve ostale junake viđenjem onog junaka koji pripovjeda o njima i o sebi. O svim ostalim junacina mi saznajemo onoliko koliko nam se o njima kaže i upoznajemo ih onako kako nam ih on predstavlja.
Fabula se ovdje razvija sa izvjesnom zadrškom i neočekivanim obrtajima. Svaka od sedamnaest glava romana imau centru drugi doživljaj zapisivača. Otud se u njegovoj kompozciji može primjetiti izvjesna razbijenost pripovjedanja, koja, međutim, djeluje sasvim pirodno, jer je rezultat osnovne forme pripovjedanja. Same te bilješke imaju najmanje dvoplansku strukturu.
 |
 |
 |
 |
 |
 |