O ŽENI I LJUBAVI U DUČIĆEVOJ POEZIJI

 

   Ljubav je trajan podsticaj i sreća Dučićevog lirskog dara: rastanci u ljubavi velika nesreća njegovog pjesništva. Medjutim odavno je uočeno da Dučić pjeva isključivo o gašenju ljubavnih veza.

O čemu god piše Dučić piše zaljubljeno. Slikama, dikcijom, njegove pesme pokazuju da je ljubav izvor prave poezije. Svi pravi liričari pjevaju o ženi; Dučić joj podiže kult i žrtvenik. To najzad nije više dragana nego boginja. Nigdje se kod Dučića u ljubavnoj poeziji ne osjećaju periodi kroz koje je prolazio u svome razvijanju, tim više što je on počeo pisati u jednoj patrijarhalnoj sredini, gdje je uopšte bilo zazorno kazivati ljubavne doživljaje; ali se kulturnim i geografskim odvajanjem pretvorio u pravog ljubavnog pjesnika.

   U "Senkama po vodi" žena ima sve dobro poznate simbolističke atribute . To je daleko, neostvareno, nedostižmo biće koje nas usamljeno čeka na nekoj pustoj obali

"Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,

s krunom i u sjaju, sedi, misleć na me.

Teška je, beskrajna, večna tuga njena

Na domaku noći, tišine i tame."

Ali kasnije kad bude ovladao sredstvima, pjesnik će isto osjećenje izreći znatno ubjedljivije i ličnije. Blijeda utvara, koje je čeznula iza sedam mora, u "Pesmama ljubavi i smrti" kao da je ispunila sva zemaljska nebeska prostranstva. I upravo mu je najljepša ljubavna pjesma u kojoj pjeva ljubavnu čežnju, opisujući udaljenu ljepoticu na nevidjenom žalu, u čudnovatim i sjajnim večernjim dvorovima , do kojih možda nikada dospjeti neće. Ta Dučićeva žena je san, vizija. ("Žena" )

"Nikakva druga radost ne može se mjeriti sa uživanjem daleke ljuvbavi". I od tada Jovan Dučić će samo tako pjevati. Medjutim i Dučić je iskusio kako je teško savršeno ispjevati ljubavne pjesme. Pjesma "Ljubav" im ajedno pitanje koje se širi, koje stremi da se otjelotvori u cijeloj pjesmi, ali malaksava, koliko god lijepih žena zavoli one će mu sve iugledati kao varljiva prividjenja one jedne. Prisutna u svakom snu, nedostižna, ona ne pušta da se ostane dugo, a kamoli doživotno, kod jedne, nego ga zove, ka drugoj, da se nikad ne osjeti puna sreća ili zaželi počinak.

"Je li ovo ljubav ili bolna jedna

potreba da ljubim? Ova želja plava,

je li ovo želja srca moćnoga i čedna?

Ili napor duše koja malaksava?"

Pjesnik se pita da li nastavlja da ljubi dalje tu ženu:

"Il' si na prolasku preko moga puta,

tumaranje misli bezsvesti i cilja,

i sve delo jednog bolnoga minuta!"

Ljubav je nadmoćna sila kojoj se nežno priklanja i u čijoj se atmosferi kupa duša čovjekova. Dučić se mirio sa svojom nezasitom i tajanstvenom gladju za ljubavlju. Ali poslije ovih ne mnogo dubokih i ne mnog zamisljenih pitanja, on iskreno otkriva svoju nemoć:

"Ne znam; no na medji toga sna i jave

vidim moje srce da čezne i pati

i suze kad dodju, rane zakrvave-

Ja ni onda od tog ništa neću znati."

Potreba za ženom i neimanje istinske ljubavi, zamor zbog ljubavi, i žudnja za novom ljubavi i ženom pjesnici su različito pjevali, ali one opsjedaju i Dučićev duh.(Ekstaza) Pjesnik osjeca stalnu potrebu da ljubi i da se nada kraj neke druge žene. Sve pjesme ciklusa "Duša" ispjevane su u dvanaestercima i yato uvijek u tri katrena. Zatim nastupa monotonija. Pjesnik kao da je sam uvidio tu opasnost, on u posljednjoj pjesmi ciklusa "Put" kaže:

"Da mi je je da nadjem novi ritam neki,

i gordu sposobnost  kojoj ne znam ime,

da svagda bez straha put predjem daleki-

put od jednog bola do njegove rime...

i da moja miso nikad ne zaluta

u tom svom času svečanu i retku

uvek svetu vatru noseć celog puta,

veliku i svetlu kao u začetku."

I kasnije taj put se vidi, razdanilo se. U svijetu unutrašnjem granulio je sunce. Večita draga ovladaće sad svom dušom mirno. Ona nije više slutnja ni prividjenje. Konkretne ljubavi nisu više tužne, one se slave. ("Moja ljubav")

Osjetljiv na prirodu Dučić je često svoj najdraži motiv ljubav, preplitao s njom, pa priroda ne bi ostajala samo, spoljašnji motiv, već izraz jednog raspoloženja.

   Nema na srpskom jeziku sjajnijih pjesam o ženi. U njima ljubav šumori kao ljetnji povjetarac. To je ljubav bez ljubomore i bez straha. Nisu to snimci jednog po jednog trenutka nego kao da se stotinu doživljaja slilo u jednu misao.

 

nazad