Ivo Andrić (1892-1975) se ubraja u najznačajnija imena srpske književnosti - pjesnik, pripovedač, romansijer i esejista. Od 1921. do 1941. godine radio je u diplomatskoj službi u Rimu, Briselu, Ženevi, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu i Berlinu. Rat od 1941. do 1945. provodi u Beogradu, povučen, ništa ne objavquje. Čim je rat završen objavio je tri romana. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

       Andrić se pojavio u književnosti poezijom 1914. godine u antologiji Hrvatska mlada lirika, ali je prvu pjesmu objavio 1911. godine u Bosanskoj vili pod naslovom U sumrak. Prvi svjetski rat je teško doživio - bio je u zatvorima gdje mu je načeto zdravlje. Od teških misli i zatvorske atmosfere branio se radom i čitanjem. Iz tih dana potiču wegovi prozni poetski zapisi ExPonto i Nemiri. Prva objavljena pripovetka Put Alije Đerzeleza predstavila je zrelog pripovedača fine inspiracije i bogatog jezika. Tri knjige pripovedaka potvrdiće Andrića kao vrsnog pripovedača i hroničara Bosne koji sa pasijom naučnika ulazi u sve detalje i finese života Bosne uzimajući za junake Srbe, muslimane, Jevreje, Hrvate, strance. Andrićev čovjek, ma koje vjere bio, složena je ličnost sa snažnim unutrašnjim životom, sa uzavrelim strastima, mutnim nagonima, nepredvidljivim ponašanjma. On se lako ne rastaje od svojih junaka: posvećuje im više pripovedaka gradeći tako cikluse o pojedincima - fra Petru, fra Marku Krleti, Vitomiru Tasovcu, Ćorkanu. Andrić se naglo pojavio kao romansijer objavljivanjem tri romana 1945.godine: Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica. I ovdje se pokazao kao zreo romansijer, koji je na najbolji način iskoristio svoje solidno pripovedačko iskustvo sticano dvadeset godina. Zato je Andrićev narativni stil jedinstven - jednostavan, miran, topao. Jezik njegovog pripovedanja je bogat, sugestivan, probran i čist, sa tragovima vremena koje je predmet literarne obrade i sa odsjajima ličnosti njegovih junaka.

       Ljudsko stavaranje, posebno stvaranje u umjetnosti, izuzetno interesuje Andrića. Mostovi su za njega simbol veza među ljudima, ali su prije svega simboli trajanja ljudskog djela. Mostovi su i ljepota koja oplemenjuje i nadahnjuje - Most na Žepi je pohvala ljudskom stvaralaštvu, ali i himna ljepoti. Aska i vuk je pohvala umjetnosti koja pobjeđuje zlo i smiruje grubost i silu.

       Otuda i Andrićevo interesovanje za pisce i slikare kojima će posvetiti brojne eseje - Njegošu, Vuku, Matavulju, Kočiću, Goji - umjetnik je o umjetnicima pisao sa dobrim poznavanjem materije, umjetničkim nervom i smislom za prave vrijednosti.

        Poezija: ExPonto (1918), Nemiri (1920). Pripovetke: Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke I-III (1924,1931,1936), Nove pripovetke (1948), Priča o vezirovom slonu (1948), Lica (1960), Žena na kamenu (1962), Kuća na osami (1976). Romani: Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976). Meditativna proza: Znakovi pored puta (1976), Sveske (1981).