Fjodor Mihajlovic Dostojevski (rus. Фёдор Миха́йлович Достое́вский) rođen je u Moskvi, 11. novembra 1821. godine, a umro je 9. februara 1881. godine, u Sankt Peterburgu.

        F.M.Dostojevski je bio drugi od sedmoro djece Mihaila i Marije Dostojevski, koji su bili potomci beloruskih imigranata. Porodica Dostojevski vuce poreklo od beloruskih unijatskih (grkokatolickih) plemica, koji su se kasnije vratili u okvire pravoslavlja. Ubrzo posto je majka umrla od tuberkoloze, 1837. godine, on i brat Mihail su bili poslani u Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu. Godine 1839. umire mu i otac, penzionisani vojni hirurg i nasilni alkoholicar, koji je sluzio kao doktor u bolnici "Marinski" za siromasne u Moskvi. Pretpostavlja se da je Mihail ubijen od strane svojih kmetova, za koje je poznato da su u vise navrata bili ogorceni Mihailovim ponasanjem u pijanom stanju. Pretpostavnja se da su ga ubili tako sto su ga vezali i sipali mu votku u usta dok se nije udavio. Po drugoj prici, Mihail je umro prirodnom smrcu, a nasilno objasnjenje njegove smrti je skovao susedni zemljoposednik da bi lakse kupio njegov posed.
        F.M.Dostojevskom nije previse dobro islo u Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu, posto je bio los iz matematike koju je prezirao. Umesto toga se posvetio knjizevnosti. Tada je visoko cenio Onore de Balzaka, i 1843. godine je cak preveo jedno od njegovih najvecih dela "Evgenija Grande" na ruski. Dostojevski je poceo da pise svoju dela otprilike u ovo vreme i 1846. pojavio se njegov prvi roman u formi epistolarne proze "Bedni ljudi", koji je dobio odlicne kritike, a jedan kriticar (Visarion Belinski) je napravio cuvenu izjavu: “Rodjen je novi Gogolj!“. Zavrsio je vojnu skolu. U dvadesetosmoj godini zbog ucesca u revolucionarnoj organizaciji biva osudjen na smrt. Dostojevski je uhapsen i zatvoren 23. aprila 1849. pod optuzbom da je ucestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv cara Nikolaja I. 16. novembra iste godine je osudjen na smrt zbog delanja protiv vlasti u sklopu intelektualnog kruga, tzv. Kruga Petrasevskog. Poslije laznog streljanja, gdju su mu vezane oci i kada je ostavljen na hladnom vremenu da ceka na hitac od strane odreda za streljanje, Dostojevski je pomilovan na prisilni rad u "Katorga" radnom kampu, u Omsku, u Sibiru. Tokom ovog perioda povecao se broj epilepticnih napada za koje je imao genetsku predispoziciju. Godine 1854. je pusten iz zatvora da bi sluzio u Sibirskom regimentu. Dostojevski je proveo sledecih pet godina kao porucnik u sedmom bataljonu koja je bila stacionirana u tvrdjavi u Semipalatinsku u danasnjem Kazahstanu.
        Ovaj period se smatra za prekretnicu u njegovom zivotu. Dostojevski je napustio ranije politicke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrednostima. Postao je ubjedjeni hriscanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vrijeme je upoznao i Marju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se potom ozenio.

        Godine 1860. se vraca u Sankt Peterburg, gde zapocinje nekoliko neuspesnih knjizevnih čcsopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzeno potresen smrcu žene 1864.  i odmah zatim smrcu svoga brata. Bio je u losoj finansijskoj situaciju, a morao je da izdrzava i udovicu i decu svog brata. U to vrijeme je potpuno utonuo u depresiju, kockajuci se, cesto gubeci i zaduzujuci se. Dostojevski je imao veliki problema s kockom. Tako je i jedno od njegovih najpoznatijih dela "Zločin i kazna" napisano u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno, da bi uspio da isplati kockarske dugove, a posto ih je otplatio ponovo je ostao gotovo bez para. U isto vrijeme je napisao i knjigu "Kockar" da bi zadovoljio ugovor sa svojim izdavacem.
        Dostojevski je u ovo vreme putovao u zapadnu Evropu. Tamo je prvo pokusao da obnovi ljubavnu vezu sa Apolinariom Suslovom, dosta mladjom studentkinjom, ali je ona odbila da se uda za njega. Jos jednom mu je slomljeno srce, ali je uskoro upoznao Anu Grigorjevnu, dvadesetogodisnju devojku koja je radila kao stenograf, kojom se ozenio 1867. U ovom periodu je napisao svoja najveca djela. Od 1873. do 1881. izdaje ovaj put uspesan mesecni knjizevni casopis sa kratkim pricama, karikaturama i clancima o aktueulnim dešavanjima "Piščev dnevnik". Casopis je doziveo ogroman uspeh.

        Dostojevski je 1877. odrzao pocasni govor na sahrani pesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontraverze, a godine 1880. dao je poznati Puskinov govor na otvaranju spomenika Puskinu, u Moskvi.

        Pred kraj zivota je ziveo u gradu Staraja Rusa, u Novgorodskoj oblasti nedaleko od Sankt Peterburga. Umro je 9. februara 1881. od problema sa plucima, koji su bili izazvanim njegovim epilepticnim napadima. Sahranjen je na groblju "Tihvin" pri manastiru "Aleksandar Nevski" u Sankt Peterburgu u Rusiji. Procenjuje se da je 40.000 ljudi prisustvovalo njegovoj sahrani. Na njegovom nadgrobom spomeniku pise: “Zaista, zaista vam kazem, ako zrno psenicno padnuvsi na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi." (Jevanđelje po Jovanu XII,24), sto je i epigraf njegovog poslednjeg romana "Braca Karamazovi".

        On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske knjizevnosti. Prema sirini i znacaju njegovog  uticaja, posebno u modernizmu svetski je pisac u rangu Sekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje nekom vrstom uzora nacina pisanja. Sa aspekta knjizevne tehnike njegovi su romani jos uvijek bliski realizmu zbog obuhvata cijeline, nacina karakterizacije i dominirajuce naracije, dok dramaticni dijalozi, filozofske rasprave i polifonija cine od njega pretecu modernizma. Po mnogima je i preteca egzistencijalizma.