Djela

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

 

 

EMINA

Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,

Prodjoh pokraj baste staroga imama;

Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajase Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa jos kada sece i plecima krece...

- Ni hodzin mi zapis vise pomoc nece!

Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina

Ne cse ni da cuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po basti dzule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dodje lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alcak, sto za njom crko'!...

 

 

NE VJERUJ...

 

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše.

 

 

O KLASJE MOJE

 

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...

U suncu trepti moje rodno selo.

No mutni oblak pritiska mi čelo,

I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,

Snova će teći krv iz moje rane -

I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Poješće silni pri gozbi i piru...

A tebi samo, ko psu u sindžiru,

Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -

Niti će ganut bol pjanu gospodu...

Seljače, goljo, ti si prah na podu,

Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

 

 

MI ZNAMO SUDBU

 

Mi znamo sudbu i sve sto nas ceka,

No strah nam nece zalediti grudi!

Volovi jaram trpe,a ne ljudi-

Bog je slobodu dao za covjeka.

Snaga je nasa planinska rijeka,

Nju nece nigda ustaviti niko!

Narod je ovi umirati sviko

U svojoj smrti da nadje lijeka.

Mi put svoj znamo,put Bogocovjeka,

I silni kao planinska rijeka,

Svi cemo poci preko ostra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,

I kad nam muske uzmete zivote

Grobovi nasi borice se s vama!

 

 

OSTAJTE OVDJE

 

Ostajte ovdje!... Sunce tudjeg neba

Nece vas grijat ko sto ovo grije;

gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko ce naci bolju?!

A majka vasa zemlja vam je ova;

Bacite pogled po krsu i polju,

Svuda su groblja vasih pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,

Uzori svijetli, sto je branit znase,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vase.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka place za svojijem cedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u narucja sveta;

Zivite zato da mozete mrijeti

Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas nece;

Bolji su svoji krsevi i goli

No cvijetna polja kud se tudjin krece.

Ovdje vam svako bratski ruku steze -

U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;

Za ove krse sve vas, sve vas veze:

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tudjeg neba

Nece vas grijat ko sto ovo grije, -

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije...

 

JESEN

Prosla je ljubav, stisale se strasti,

I ljubav s njima, sve je bliza kraju;

Drukcije sada tvoje oci sjaju -

U njima nema ni sile ni vlasti.

 

Ja cujem: nasa srca biju tise,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,

Hladan, bez duse, bez vatre i krvi,

K'o da mi zbori: nema ljeta vise!

 

Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,

O sebi samo govorasmo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo;

Sada smo mudri i zborimo malo.

 

... Proslo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu nasem ni jednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruze ljulja

I mrtvo lisce po humkama pada...

 

 

<<<Pocetna strana