Dusu mi pokloni


Dusu mi pokloni,
mene rastucuju ti krvi pocari,
sto iza sebe ostavljaju pepeliste,
te oluje sto niste
cenina snevanja blaga.
Dusu mi pokloni
u ljubavi ja bih htela
do u vecna vremena
da sve ostavlja traga.

Dusu mi pokloni,
meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dusu mi pokloni,
od iskoni u meni spava
ceznja plamena za vecnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam zena i ne ceznem samo
za vrelim ljubavnickim bdenjem,
posle kojeg dusa pada,
htela bih u zagrljaju da dozivim svetle snove,
i pijanstvo onog mutnog sklada
sto ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi
nijedan nas trenutak,
da svaka nasa milosta se stvori
u kakav zivot, pa ma malen bio
kao grumen vecitog zlata,
da mi dusa blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dusu mi pokloni,
pricaj mi svoje snove u tami,
pricaj mi detinjstva secanja.
zeli i ti da budes uza me
do poslednjeg dana.
Dusu mi pokloni i zadnju joj
cesticu svaku
i najlaksi dasak svaki
njenog bezdana.

O, daj mi svojih suza,
nocnih nejasnih muka,
pricaj sta srce ti najcesce sanja,
drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Zeli i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti casa
ostanu ti na mene secanja.