TREPTAJI DESANKINE POEZIJE


 

        Ona emotivno reguje na pojave i stvari i kroz emociju određuje i svoj stav prema njima. Ona dakle, nagonski uspostavlja svoj odnos prema životu i prema stvarnosti. Ona voli ili mrzi, nečemu se divi ili se nečega grozi, nečemu se raduje ili se nečim rastužuje, i prema tim osjećajnim stanjima ona nešto prihvata ili odbacuje, za nešto se oduševljava ili mu se suprostavlja, za nešto se zalaže ili se protiv nečega bori. Ona tako voli otadžbinu, ona tako voli slobodu, ona tako prihvata borbu za otadžbinu ili za slobodu. To je sve za nju, prije svega, ljepota koja zadivljuje i pred kojom se ne razmišlja, mnogo više vrijednost zato što je vrijednost, bez uznemiravanja pitanjem zašto je sve to vrijednost.

        Meni se čini da u čitavoj poeziji Desanke Maksimović motivski najviše i djeluje jedno takvo neprikosnoveno za sve pozitivno u životu, bez pitanja i bez odgovaranja, bez pregledavanja stvari do kraja, nego samo vrelim sagledavanjem kroz trepavice, kada sve pred vama treperi u duginim bojama. I zato je Desanki Maksimović pošlo za rukom da svoju lirsku Dušicu Stefanović živo uobliči isključivo lirskim sredstvima i da lirskom dahom natkrili ovu poetsku materiju, koja bi u samoj svojoj osnovi morala imati i jedan epski ton.

            Ali zato ova  impregnacija lirikom svake kazane stvari može smetati u svakom onom trenutku gdje se ona oćiglednosukobi sa nužnošću da nešto bude rečeno patetičnom epskom mirnoćo, od koje se čovjeku ledi krv u žilama. U takvim  trenucima, kad se očekuje i kad bi morala da se čuje činjenična riječ, fakat, koji, kad je poetski kazan, doista djeluje više lirski nego proučavanje činjenica.

           Sva ova poezija je izraz jasnog senzualizma, ako se pojam uzme ne samo u psihološkom smislu nego i u onom drugom, rekli bismo, filozofskom, kad ta riječ ne bi bila suštinski suprotna samoj biti ove lirike. Čulima se život osjeća, ali i poima, i izvan čulima pojmljenog ne postoji ništa. Desanka  ima izvanredno izoštrenu osjetljivost čula za stvarne životne vrijednosti, i  sva njena poezija, u stvari, neprekidno reflektuje njene treperave čulne percepcije. Bogatstvo njenih vizija prirode i svijeta je raskošno, prepuno vanredno živim, blistavim i konkretnim podacima. Ona ima, u najpunijem značenju, smisao za ljepotu životnih oblika, i zato je ova poezija, uglavnom, izraz jedne svijetle ushićenosti životom.

            Poetesa Desanka Maksimović je neprekidno u zanosu pred prirodom i svaka njena pjesma je, u jednom životnom argumentu, djelimično obrazloženje toga ushićenja. Ti životni podaci su neki put izvanredni, dragocjeni, u  čitavom nizu u pjesmi, u svakom stihu po jedan, slikovni, topli, osjećajni do posljednje mjere. Desanka je intimna sa  prirodom u cjelini i sa njenim dijelovima, poznaje ih i razumije do najfinijeg talasa svjetlosti i vazduha, do najneuhvatljivijeg pokret, grane n adrvetu i ptice u zraku, osjeća je živom i svaka pojedinost je jedno iznenađenje koliko je životna, konkretna, slikovita i topla.

            Čovjek je ponekad u iskušenju da poneku njenu pjesmu razbije kao cjelinu, da je odvoji na te pojedinosti i da u njima, u svakoj za sebe, gleda pojedan mali dio. to sve Čini Desankinu poeziju svijetlom, blistavom, radosnom u ushićenom vizuelnom davanju veličanstva raskošne životne stvarnosti.

 

                                                                Pjesma:    SLUTNJA

 

 

Mada je oko mene proleće

I duše cvatu u nadu;

Kroz mene se kradu

Slutnje zle:

Čega me stah, dogodiće se sve

I boleće.

 

I nikomi ne može pomoći,

Jer to se neće zbiti

Po danu, niti

U vrtu kom;

Već negde u srcu mom,

Po noći.

 

 

   << POVRATAK