Prolecna pesma


Osecam veceras, dok posmatram laste,
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste,
k'o vidik u lepe, nasmejane dane.

Kako s mladim biljem postaje sve vece,
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece,
i pakao bola ne bi dosta bilo.

Kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo,
tako su mu velike ceznje mu i nade.

Osecam , da dosad sve je bilo sala,
moga srca vrela,
da jos nikom nisma ljubav svoju dala,
koliko bih mogla i koliko bih htela.

Da ima u meni cela nezna plima,
reci nereceni'
da bih srce mogla poklanjati svima,
i da opet mnogo ostane ga meni