Ana Karenjina

Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih, Kiti, Levina i Vronskog, ali je samo u jednom poglavlju predočen njen portret i naznaženo nekoliko motiva koji će imati ključnu funkciju u omanesknoj priči.

1. Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, nježno i umiljato; na licu joj je igrala uzdržana živahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i talasao se između očiju i usta.

2. Grofica Vronska kaže Ani da je "jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovijek prijatno osjeća, ne samo kada razgovara, nego i kada ćuti."

3. nikada se do sada nije odvajala od sina, pa joj rastanak s njim pada vrlo teško

4. Vronski vidi kako Ana nešto živo govori bratu, "nešto što očigledno nije imalo nikakve veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo."

5. Ana pita brata, dok odlaze sa stanice, da li odavno poznaje Vronskog.

6. Voz je pregazio čuvara na stanici. Taj događaj je potrsao Anu; usne su joj drhtale, jedva se uzdržavala da ne zaplače. Događaj je prokomentarisala samo sa dvije riječi: "Rđav znak".

I tek što je ušla u romaneskna zbivanja, Ana se pokazuje kao ličnost protivurečnih postupaka, misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele romaneskne priče. Ona osvaja Dolinu djecu; simpatična je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina; ocjeniće Vronskov kasni dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.Ali će na balu osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli na njih. Ana će pravdati sebe kod Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na Vronskog, " a odlazila je prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viđa s njim. Kada je ušla u voz za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sutra vidjeti sina i muža i da će njen život poteći lijep i uobičajen na stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muž izazivaju u njoj osjećanje nalik na razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj storiji, sagledava svoju situaciju, uvjerava sebe da u svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo osjećanje stida. U cijelom romanesknom toku, Ana će se raspinjati između uvjerenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san izraziće njenu unutrašnju podvojenost. Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o ložaču i starici ona se budi u trenutku kada je voz stao. Izlazi da se malo osvježi a u susretu jurnu mećava i vjetar:

"Vetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog."

Iako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu, sada je obuze osjećanje radosnog ponosa. Njegove riječi da putuje da bi mogao biti tamo gdje je ona jer drukčije ne može, doživljava kao baš ono što je željela njena duša, ali čega se bojao razum; ona instinktivno osjeti da ih je taj trenutni ragovor strašno zbližio; a to ju je i plašilo i činilo srećnom. Sve češća susretanja sa Vronskim na zabavama čine da Ana sama sa sobom raščisti: varala je samu sebe što je mislila da je ljuta na Vronskog, a u stvari, to njegovo jurenje joj je godilo i činilo svekoliku sadržinu njenoga života. Njihovi odnosi su postajali sve jasniji sredini u kojoj su se kretali, ali i Karenjinu koji odlučuje ženu da opomene. Ona tu opomenu prima sasvim hladno. Vronskom će reći:"Sve je svršeno. Ja ničega više nemam osim tebe. Upami to". Iako izgovara riječi koje unose naglu promjenu u njenom životu i označavaju put pun neizvjesnosti, koji prihvata svejsno i sa radošću, u njoj živi misao o grijehu i krivici i javlja se stid. Moralna razgolićenost će joj se prikazati i u snu: i muž i Vronski su njeni muževi i obojica su srećni. Ona će reći za sebe: "Ja sam rđava žena, ja sam propala žena", ali će na trkama otkriti svoja osjećanja .

To će nagnati Karenjina da razgovara s ženom, ali će mu taj razgovor definitivno zagorčati život jer je žena priznala: "Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem, ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom što god hoćete". Ona u tom trenutku ne zna šta treba i može da uradi, nema snage da jednom raščisti sa svojim položajem u braku, jer se plaši da će izgubiti sina. Zato će i u razgovoru s Vronskim osjećati izgubljenost, u njoj će se javiti pakost, neki bijes, kao da je on kriv za njen bezizlazan položaj. A opet, ubrzo će i to proći, i ona će opet biti nježna.

Kad god se sjeti riječi koje je uputila mužu priznavši mu da voli Vronskog, obuzima je strah od sramote koju sve više osjeća. Osjećala je neprijatne poglede okoline, prikrivene osmjehe, ružne komentare. Shavatila je sav užas svog položaja i boljelo ju je nerazumijevanje okoline.

Nju konačno napušta Karenjin saopštivši joj da je pokrenuo brakorazvodnu parnicu. To je za nju značilo oslobođenje, ali i dvostruki poraz: brak će biti razveden njenom krivicom, pa će izgubiti sina. San će joj predskazati smrt na porođaju. Pošto poslije porođaja zapada u krizu, očekujući smrt, ona moli Karenjina da dođe jer misli da će sa njegovim oproštajem lakše umrijeti. U tom trenutku on će posumnjati u istintost njenih riječi, ali će ipak doći da je vidi.

Međutim, kad se oporavila zaboravila je ponovo na sve i opet osjeća odvratnost prema mu7žu. Kada Vronski da ostavku, ostavlja sve i kreće s Anom na tromjesečno putovanje po Evropi. Iako ponekad kaže sebi da je kriva, da je loše postupila i da želi da pati zbog sramote i rastanka sa sinom, ona nije patila. Kada se vraća u Petrograd, posjećuje kršom Serjožu. On je moli da ga ne ostavlja, ali ona mu govori da voli oca, jer je bolji od nje. Odlezeći, sreće Karenjina.

Anu razjeda stvarnost njenog života: ne može da dobije razvod, odvojena je od sina, prezrena u sredini, živi u divljem braku. Sve je više muči ljubomora, stalno negoduje, traži povod za sukobe, trenuci nježnosti su rijetki. Osjećala je da se među njom i Vronskim uspostavio zao duh nekakve borbe, koju on nije želio.

Njome vlada ljubomora, nemir, žuč. Čes se uvjerava da treba da živi, čas je smrt vidjela kao rješenje. Vrhunac nastaje kad Vronski odlazi majci zbog posla, a ona ostaje opsjednuta duhovima ljubomore. Piše mu pismo i moli ga da dođe, ali on ga ne dobija na vrijeme, pa nema ni odgovora. Ana tada odlučuje da ode kod njeg, dolazi na stanicu i sjeti se pregaženog čovjeka na dan prvog susreta s Vronskim i donos odluku - skače pod voz s riječima "Gospode, oprosti mi sve!".

Tolstojeve muke s romanom Ana Karenjina potpuno su jasne kad se sagleda romaneskni život njegove glavne junakinje. Ona je od početka do kraja protivrječna ličnost u postupcima, mislima i emotivnim vibracijama.

U literaturi o ovom Tolstojevom romanu omiljena tema je pitanne Anine krivice. Mišljenja su različita - od onih koji smatraju da je Ana sam kriva za svoju sudbinu, do onih koji Anu vide kao žrtvu lažnog morala svijata u kome je živjela. Romaneskna priča nudi čitaocu dovoljno materijala za zaključivanje o moralnom liku ove junakinje. Ona je izraziti individualista: robuje emocijama, vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinsih obaveza. Na početku priče ona je brižna majka koja kojoj teško pada razdvojenost od sina za vrijeme dok odsustvuje od kuće. Međutim, ona će otići u inostranstvo sa Vronskim zaboravivši na sina. Ljubavi i ličnoj sreći podređuje sve, za nju je ljubav = sve. Čak i prema kćeri pokazuje ravnosušnost, a Vronskog kažnjava svojom odlukom "Djece neće biti". Sebična je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu, prijatelje službu - da bude samo njen. Sebična je zato što zbog sopstvene sreće unesrećuje muža i sina. U braku sa Karenjinim bila je samo majka, ali ne i supruga; u vezi sa Vronskim želi da bude samo ljubavnica ali ne i majka njegove djece. Ona ne podnosi muža, osjeća prema njemu gađenje; to isto će osjećati i prema Vronskom kada joj se čini da joj ne poklanja dovoljno pažnje. Kada odlučuje da se baci pod voz, ona će pomisliti "Gospode, oprosti mi sve!", i to dovoljno govori koliku je krivicu osjećala. Ana nije bila idealna, iznad nje su po dobroti, duševnoj ljepoti, humanosti i požrtvovanosti Doli, Kiti, Ljevin, pa i Karenjin koji brine o djevojčici i uzima je sebi poslije Anine smrti. Ana je gršnica po oneme što je učinila, što je nanijela bol mužu i sinu, ali je ona pre svega nesrećna žena.

POČETNA STRANICA