RUSIJA
Mi mnogo toga jos ne znamo,
pitomci lenjinskih pobjeda
i pjesme nove
po starom pjevamo,
kako smo ih culi od bake i djeda.
Drugovi! Drugovi!
Kakav je raskol u zemlji bio,
u veselome vrenju kakva bol!
Znate, zbog toga i ja bih htio,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
Ja ne krivim one sto odlaze -
no kad su se starci
sa mladima gnali?
Oni su ko raz kraj neke staze,
da istrunu, ostali i pali.
I ja, ja sam -
srca mi mlada, ni stara -
da budem dubre od vremena izabran.
Da li mi zato kafanski zvuk gitara
donosi slatki san?
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Vlast sovjetska je svemu kriva
i zbog toga se s njome sporim,
sto mladost moja, mladost ziva
u njenoj borbi ne izgori.
Sto vidjeh ja?
Ja vidjeh samo borbe ljute
i umjesto pjesama
slusah kanonadu.
Nisam li zbog toga glave zute
trcao po zemlji dok ne padoh?
No sretan sam.
Iz vjetra sto je vio
nezaboravne ja iznesoh sanje.
Vihor je moju sudbu okitio
u zlatnozuto cvjetno tkanje.
Ja nisam covjek novi!
Cemu kriti?
U proslosti sam jednom nogom sada,
i htijuci sa novom vojskom biti
ja drugom nogom sklizem se i padam.
No ima i drugih,
kakva steta.
Nesretniji su i jos vise pate.
Oni su kao trunje sred reseta
u vremenu koje ne mogu da shvate.
Znadoh ih ja
i vidjeh im oci:
tuznije su od ociju krava.
Sred mirnih ljudskih nastojanja
ko bara im se krv zgrusava.
I tko bi da tu baru muti?
Ne dajte,
bit ce zadah smrada.
Oni ce sami istrunuti
zajedno sa liscem listopada.
No ima i drugih,
sto vjeruju u ovo
i u budcnost upiru pogled pitom.
Oni zbore o zivotu novom,
no zbunjeno se ceskajuci pri tom.
Slusam ja. I jos se zivo sjecam
o cemu spletkare te seljacke lije.
- Sa Sovjetima zivjet - kakva sreca ...
Treba nam platna... Ni cavala nije.
Bradonjama ovim treba malo
za njihov zivot:
krumpira i hljeba.
Zasto nocu psujem, sto mi stalo
do nesretnoga i glupoga zrijeba?
Zavidim onome
koji je zivot proveo u boju
i branio ideju cvrst ko stijena.
A ja, izgubih svijetlu mladost svoju,
cak vise nemam niti uspomena.
Kakva sramota!
Kakva bijeda, jao!
Meni su ove ceste bile male.
Ja mogoh dati,
ne to sto sam dao,
sto dadoh lako, i kao od sale.
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Ja znadem - vino ocaju ne prija.
Samoca i pustos
ne izlijece bol.
Znate, zbog toga htio bih i ja,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
