Vasko Popa u „književnoj koloniji“
 

“Umjesto zaključka:tajna je na dlanu.

Pošto je u zbirkama pjesama oprobao više žica i ključeva,stvarao nebeske i podzemne svijetove,namiještao sazvežđa,pronalazio i tumačio mitove koji kruže nasom podsvješću,nasljeđem i svakodnevicom,pošto je govorio u toliko glasova,u toliko uloga,kostima i dekora,Vasko je naumio da nam pokaže jezik na djelu kao pjesnika.Bez iluzije da će svi jednom pisati poeziju,on se isto tako ne nada ni da će je svi čitati.Ali Vasko zna da je svako bar za trenutak ,za neki neponovljivi,iznuđeni trenutak,jedared u svom životu,pjesnik.Jer jezik umije da se poigrava ljudima isto onako kao i oni njim,ako ne i daleko bolje,i mnogo surovije.Za naknadu,u šumi jezika poezija je divljač na koju katkad nabasaju i oni koji je ne progone:susret s njom nije samo lovčeva kraljevska poslastica.”

Pariz,22.maj 1985.

(iz predgovora Borislava Radovića)

Na Bulevaru kralja Aleksandra 26, na zgradi stoji spomen-ploča Vasku Popi. Ovdje se doselio tokom Drugog svjetskog rata, a pre toga živio je u sadašnjoj Ulici 27. marta. Poslijeratnih, pedesetih godina, ovu zgradu su nazivali književnom kolonijom. Na drugom spratu živio je jedan od najprevođenijih jugoslovenskih pjesnika Vasko Popa, a u stanu preko puta njegovog bio je jedno vrijeme i Slobodan Marković Markoni. Iznad njih živio je u to vrijeme i pjesnik Slavko Vukosavljević, a stanovnici zgrade na Bulevaru kralja Aleksandra bili su i Milorad Đurđević i Ivan Ivanjić.
                                                    

NAZAD