CRVENI ZMAJ
Nakon
Majkl Mana, Džonatana Dema i Ridlija Skota, svakako atraktivnih i
značajnih režisera, režiser nasilno osmišljene prerade Manove verzije
romana Crveni zmaj (Red Dragon) Tomasa Herisa iz 1986. nazvane Lov
na čovjka (Manhunt) bezlični je Bret Retner. Njegova
prethodna ostvarenja Novac govori, prvi i drugi Rush Hour i Porodični
čovjek (The Family Man) krajnje su neuzbudljivi i neinventivni
primjeri beživotne žanrovske sinteze karakteristične za mrtvilo modernog
američkog filma. Njegova autorska ličnost zanemarljiva je u kakvim god
razmatranjima, bilo da se tiču samih njegovih filmova, bilo u konetkstu
aktuelnih filmskih strujanja. Ali u toj činjenici se i krije razlog koji je
zeusovski moćnim producentima poslužio kao razlog zbog koga je Retneru
podaren Crveni zmaj, slično izboru Krisa Kolumbusa za prenosioca
vizije Heri Potera iz knjige na platno. Nakon Skota koji je zvjerstvo doveo u Hanibalu
(Haniball) do vidljivog ekstrema, groteskno ga povezujući sa religijom, Retnerova
neuzbudljivost uz spilbergovsku orjentaciju ka porodičnoj zabavi, pokazala
se najviše odgovarajućim sljedećim korakom. Crveni zmaj je
film bez emocija, film u kome do straha dolazi isključivo zbog povezanosti
sa gledaočevim filmofilskim iskustvom u koje se Kad jaganjci utihnu
(The Silence of The Lambs) sasvim sigurno ubraja, film bez mučnine
koje prožima jezivost nasilja, film bez motivacije. Nedostatak motivacije ili
njeno površno i neuvjerljivo definisanje je jedini opis koji se može napisati
o likovima ovog filma, a koji hronično obuhvata svakog od njih.
Najfatalnije je maglovito objašnjenje mostruoznosti serijskog ubice, pomalo
paradično, pomalo naivno, u svakom slučaju ne u skladu sa tonom koji
prožima film. Pored likova, problem je i od strane Retnera uvedeno simultarno
posmatranje progonitelja i progonjenog. Odabir jednog od dva narativna toka, bio
bi u bilo kom od dva moguća slučaja uzbudljviji nego što je
postojeće nesretno rješenje koje oduzima svaku neizvjesnost i ne daje
mogućnost bavljenja prisutnim, ali nenaglašenim pitanjima. Pored toga, tok
koji se bavi policijskom istragom kreće se najizraubovanijim stazama
urbanog policijskog filma, nikako ih ne pokošavajući modifikovati. Iako
režiser video spotova, Retner ne koristi isforsiranu montažnu furioznost
karakterističnu za autore istog prijekla, nego još goru varijantu potpunog
odsustva filmskog izraza. Ova kritika je bespomoćna u pozrazi za filmskim
kod Retnera, te se zato ona može činiti kao književna, a ne filmska.
Takav utisak je nažalost tačan, ali istovreme
no
i najstroža ocjena samog filma. Međutim, Crveni zmaj krije i jednu
scenu koja ukupnu ocjenu nepodnošljivog ostatka djela uzdiže do podnošljivog
za što je potrebna blizina savršenosti. Tu blizinu savršenosti posjeduje
scena koju bi poželio i jedan Kronenberg, scena u kojoj slijepa i nesigurna
Emili Votson dodiruje Ralfa Fajnsa uzbuđenog gledanjem porodičnih VHS
snimaka porodice koju je ubio, scena čije je inspirativnost neizmjerna i
koja sažima mnoge more modernog čovjeka u jednom univerzalnom trenutku u
kome svako može pronaći dio svojih najdubljih emocija.