Mnoge deformacije u shvatanju polnosti i neprirodnosti polnog ponašanja na naše prostore donosi hrišćansko učenje koje polnost predstavlja "djelom đavoljim", zamkom koju je satana podmetnula čovjeku da bi ga saplela u svoju mrežu. Već preteča hrišćanstva, judaizam, učio je da je polnost osnovni izvor ljudske grešnosti, a odatle i prapočetak svih ljudskih patnji. U legendi o Adamu i Evi, Bog osuđuje prve ljude na izgon iz raja i na mukotrpan život zato što su se drznuli okusiti plodove sa "stabla života" tj. što su se, prekršivši Božju zabranu, upustili u polni odnos. Judaizam je svojim pristalicama oduzeo prirodan stav o polnosti i time što je mnoge oblike intimnog života proglasio nečasnim i od Boga zabranjenim. Hrišćanstvo je prihvatilo i dalje razvilo seksualnu filozofiju judaizma, unijevši još više ograničenja i zabrana, sve do pravog seksualnog asketizma. Tako apostol Pavle, u svojoj poslanici Rimljanima, ističe: "Težnja tijela jest smrt, a težnja duha život i mir. Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu, niti to može ... Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete." U svojoj prvoj poslanici Korinćanima, isti apostol kaže: "Dobro je za čovjeka da ne dira žene, ali zbog bjega od bludnosti neka svaki ima vlastitu ženu i svaka vlastitog muža. Jesi li slobodan od žene? Ne traži žene! Ali ako se i oženiš, ne griješiš; a ne griješi ni djevica ako se uda. Ali će takvi imati zemaljsku patnju, a ja bih vas htio od nje sačuvati." Kasnije on još više zaoštrava svoj aniseksualni stav: "Živite po duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela." Tu je riječ o jasnom zahtjevu istinskom hrišćaninu da sustegne svoj polni nagon, da se odrekne polnog uživanja ili ako ga već zbog ljudske slabosti ne može sasvim potisnuti, da ga barem svede na minimum. Hrišćanske crkve su svjesne činjenice da ne mogu iskorijeniti polnost iz ljudske prirode, ali je zato bar žele zadržati pod svojim nadzorom. Uporno zabranjivanje polnih odnosa prije braka, odnosno izvan braka, kao i nastojanje da odvrati svoje pristalice od svakog oblika zadovoljavanja koji nije polni odnos između muškarca i žene, ima u hrišćanstvu ne samo istorijski korijen već i političko-psihološku osnovu. Polni nagon je vrlo jak pokretač ljudskog ponašanja. On snažno podstiče čovjeka da se bori za životne radosti, jer u njemu podražava želju za stvaranjem ljepote življenja. A zadovoljstvo životom čini čovjeka vedrim, borbenim, realnim. Ono usmjerava misli, želje i aktivnosti čovjeka na životnu stvarnost i na nastojanje da se poboljšaju materijalni uslovi života. To ipak nije u interesu nijednoj hrišćanskoj vjerskoj organizaciji, najmanje katoličkoj crkvi. Ona je uvijek nastojala i još uvijek nastoji zadržati vlast nad milionima vjernika kako bi ih mogla do mile volje iskorištavati. Da bi ogromna vojska sveštenika, redovnika i redovnica zadržala svoju parazitsku egzistenciju, treba životni pogled armije zakletih vjernika uporno odvraćati od životne realnosti. Da bi svoje sljedbenike zadržali u duhovnom ropstvu, da bi održali svoju apsolutnu vlast nad njihovom sviješću, sveštenici najprije moraju zarobiti njihovu polnost. Zadržavajući nad njom nadzor, zadržavaju vlast i nad ostalim komponentama ljudske ličnosti, pa onda i nad njezinim cjelokupnim ponašanjem. Uprkos svim vjerskim zabranama i zastrašivanjima paklenim mukama za "grijeh bludnosti", ljudi su uvijek - i u vrijeme najveće strahovlade katoličke crkve - zadovoljavali sve svoje seksualne potrebe, i u braku i izvan njega, i s drugim i s istim polom i sa samim sobom. Drugačije se nisu ni mogli, niti se uopšte mogu, ponašati jer čovjek ne može protiv bioloških imperativa u sebi. Pod uticajem hrišćanskog seksualnog morala, čovjek je opteretio svoju intimu teškim osjećajem krivice i stida i snažnim uvjerenjem da radi nešto nedopušteno, grešno i sramotno. Uz to je došao i strah od kazne "na onom svijetu". Hrišćanstvo je zatrovalo ljudsku polnost psihologijom "zabranjenog voća", dajući njenom fizičkom dijelu posebnu golicavost, draž nečeg posebnog pa i pomalo nastranog. Zato je tačno što je rekao Fridrih Niče: "Hrišćanstvo je dalo Erosu otrov da pije; on od toga doduše nije umro, ali je degenerirao u razvrat." Hrišćanstvo zabranjuje i razvod braka, tobože u interesu djece i porodice, a zapravo radi ograničavanja seksualne slobode ljudi. Nema sumnje da je rastava sama po sebi negativna pojava. Ali, ponekad je neophodna kao lijek za psihičko ozdravljenje ljudi koji se muče neuspjelim brakom te radi zaštite duševnog zdravlja djece koja su, u nesretnom braku svojih roditelja, izložena teškim psihičkim traumama. S rastavom je slično kao i sa abortusom. Niko razuman neće propagirati pobačaj ako je imalo svijestan da je to napad na ženino tijelo. Umjesto toga predlagaćemo uspješno spriječavanje neželjene trudnoće. Ali, u određenim životnim situacijama i prema ženi i prema njenom nerođenom djetetu poštenije je da se omogući abortus ako bismo prisilnim održavanjem trudnoće oboje unesrećili. Isto je i s neuspjelim brakom i nemogućnosti da se on popravi; poštenije je omogućiti bračnim drugovima da se raziđu nego ih osuditi na doživotno neprijateljstvo. Činjenica da hrišćanstvo svojim vjernicima zabranjuje kontracepciju još je jedan način kojim ona nastoji ljudima, ponajviše ženama, oduzeti psihički mir i opuštenost u polnom životu. Time crkva indirektno tjera ženu na izazivanje abortusa koji proglašava grijehom! Ili na rađanje neželjene djece. To je ipak pravi zločin jer su takva djeca obično osuđena da rastu bez prave roditeljske ljubavi. Teško je zamisliti težu kaznu za nevina čovjeka. U poslanici Efenžanima, apostol Pavle naglašava: "Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je i Hrist glava crkve ... Kao što je crkva pokorna Hristu tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!" Takvim nadzorima crkva podržava patrijarhalni i malograđanski moral muške prevlasti nad ženama. Time direktno radi protiv jedne od osnovnih pretpostavki bračne sreće: protiv ravnopravnosti polova u braku. Nemoguće je otet se dojmu da je crkvi upravo stalo do toga da među njihovim sljedbenicima ima što više nesretnih ljudi. Nesrećni traže utjehu u vjeri i takvima je svakako lakše vladati obećavajući im, kao zamjenu za životnu sreću, nagradu NA ONOM SVIJETU!