Slijedeći istoriju može se uvidjeti da su alkohol, a sa njim i alkoholizam pratioci čovjeka od njegovih najranijih vremena. Riječ «alkohol» je arapskog porijekla «al-kohl» znači vrlo fin. No, međutim proizvodnja alkohola postojala je mnogo ranije od nastanka arabljanske kulture.

Gotovo kod svih naroda i plemena u svijetu alkoholna pića su upotrebljavana kao opojna sredstva za uživanje, kao i religijsko magojske svrhe. Isto tako značajno mjesto zauzima i u narodnoj empiričkoj medicini.

Prva alkoholna pića bila su vina dobijena fermentacijom grožđa i meda.

Još u vrijeme starog vijeka bilo je poznato da alkohol izaziva određene probleme, pa su tako spartanci prije 3 000 godina po naredbi kralja odsijecali noge onima koji su se opijali.

U Rimskom carstvu zakonom je bilo zabranjeno pijenje alkoholnih pića mlađima od 30 godina.

Sa proizvodnjom piva danas najrasprostranjenijim pićem započelo se u srdnjem vijeku. Dok žestoka alkoholna pića, koja se dobijaju procesom destilacije bivaju poznata prije srednjeg vijeka, ali njihova značajnija upotreba počinje tek nekoliko vijekova kasnije.

Paralelno sa razvojem civilizacije raste i zloupotreba alkohola. Naročito sa mogućnošću njegove industrijske proizvodnje.

Još u starom vijeku postojalo je mišljenje da se radi o bolesti. Tek drugom polovinom XIV vijeka dolazi do značajnijeg interesovanja za proučavanje alkoholizma i njegovog tumačenja kao bolesti. Prije 200 godina Tomas Troter iznosi mišljenje da je alkoholizam «bolesna pojava». Paralelno ovom shvatanju postoji tumačenje po kome alkoholizam nije bolest, već pojava uglavnom uslovljena sociokulturnim faktorima.Potom se javlja mišljenje da je alkoholizam u suštini sekundarna pojava kod pojedinaca koji boluju od nekog drugog psihijatrijskog poremećaja, dok se u novijoj literaturi ovom problemu prilazi i sa stanovišta da alkoholizam, a posebno alkoholna adikcija može biti i primarno oboljenje.

Po prvi put opisuju se pojedini klinički sindromi alkoholizma. Wernicke opisuje encefalopatski sindrom, Korsakov alkoholnu psihozu kasnije poznatu kao korsakovljeva psihoza. No, u XX vijeku prvenstveno liječnici psihijatri pokazuju interesovanje za alkoholizam. Između dva svjetska rata preovlađuje mišljenje da alkoholičare treba stacionirati u zavode. U tom periodu javljaju se različiti oblici liječenja, a naročito oni koji se temelje na učenju ruskog neurofiziologa Pavlova o stvaranju uslovnog refleksa gađenja oboljelog prema alkoholu.

Godine 1935. u SAD-u javljau se prve grupe anonimnih alkoholičara, jer je došo do spoznaje da se u grupi apstinencija mnogo lakše održava i podnosi emocionalna tenzija. Poslije drugog svjetskog rata pojavom psihofarmakološke revolucije koja donosi bitne promjene unutar psihijatrije, javljaju se nove nade u liječenju alkoholizma.

Godine 1901. u Srbiji otpočinju prvi ozbiljni pokušaji borbe protiv alkoholizma kada je osnovano «Društvo za suzbijanje alkoholnih pića», u Beogradu.

Potom 1954. godine takođe u Beogradu primjenjuju se određeni metodski pristupi u liječenju alkoholizma.

Godine 1958. otvara se Dispanzer za liječenje alkoholičara, 1965.g. Zavod za mentalno zdravlje, sada Institut, realizovao je prvi programski pristup alkoholizmu.

U Srbiji sve do 1954. g. Alkoholizam se nije tretirao kao medicinsko-socijalni problem, odnosno nije postojalo sistematsko liječenje alkoholičara što danas nije slučaj.