SRCE, KRV I KRVOTOK: Sažetak Srce je veliko kao stisnuta šaka. Smješteno je u prsnom košu. Srce čovjeka ima masu 300-500g. Izvana ga štiti vanjska opna - osrčje. Srce je građeno od srčanog mišićnog tkiva. Dobro je prokrvljeno što mu osigurava dovoljno hrane i kisika. Ovaj šiplji mišićni organ podijeljen je mišićnim zidom na lijevu i desnu stanu. Svaka strana dijeli se na 2 dijela - manji je prijeklijetka, a veči klijetka. Elastične opne - srčani zalisci reguliraju prolaz krvi iz prijeklijetke u klijetku. Oni imaju ulogu ventila, propuštaju krv u jednom smjeru, iz pretklijetke u klijetku. Pritisak krvi koja prolazi iz preklijetke u klijetku zatvori srčane zaliske, te povrat krvi nije moguć.   Građa srca Srce ima 4 šupljine: dvije pretklijetke i dvije klijetke. U medicini se često koristi izraz "desno" i "lijevo" srce. Desno srce je desna pretklijetka i klijetka; u desnu pretklijetku dolazi venska krv iz tijela koja se kroz desnu klijetku pumpa u pluća. Krv iz desnog srca u pluća vodi plućna arterija (u njoj se nalazi venska krv, a zove se arterija zato jer je pravilo da su sve krvne žile koje idu od srca prema periferiji "arterije"). U plućima se krv rješava ugljik-dioksida, a opskrbljuje kisikom. Takva pročišćena krv je sad arterijska te iz pluća dolazi u lijevu pretklijetku plućnim venama (iako sadrže arterijsku krv zovu se vene jer dolaze s periferije u srce). Iz lijeve pretklijetke arterijska krv dalje ide u lijevu klijetku pa u aortu koja je nosi u cijelo tijelo. Budući lijevo srce pumpa arterijsku krv u cijelo tijelo (a desno srce vensku krv samo u pluća), u lijevom srcu su tlakovi triput veći i njegove stijenke su deblje i jače. Latinski naziv za pretklijetku je atrium (mi ga obično zovemo atrij), klijetka je ventriculus (ventrikul), a "zid" koji dijeli desno i lijevo srce (srčana pregrada) naziva se septum. Zbog postojanja septuma nema kontakta između dvije pretklijetke i dvije klijetke, inače bi došlo do miješanja venske i arterijske krvi. Između pretklijetke i klijetke se nalazi suženje (ventil ili lat. valvula) sa zaliscima (zalistak se na latinski zove cuspis). Zalisci spriječavaju vraćanje krvi iz klijetke u pretklijetku. U desnom srcu se nalaze tri takva zaliska pa se valvula naziva "trikuspidalna valvula" ili valvula s tri kuspisa. U lijevom srcu su između pretklijetke i klijetke dva zaliska pa je to bikuspidalna (ili mitralna jer slici na biskupovu mitru) valvula. Zalisci se također nalaze na izlazu iz klijetki u plućnu arteriju i aortu. Ako se zbog bilo kojeg razloga krv vraća nazad kroz valvulu u pretklijetku to se naziva insuficijencija valvule. Riječ insuficijencija dolazi od latinske riječi za "nedovoljno". Dakle, valvula je nedovoljno funkcionalna da bi spriječila vraćanje krvi natrag. Ukoliko zbog poremećaja srce treba obaviti veći rad nego sto je normalno, srčane stijenke se zadebljavaju. Dvije faze rada srca su sistola i dijastola. Sistola je ispumpavanje, a dijastola punjenje krvlju.   Embrionalni razvoj Pregrađivanje srčanih pretklijetki počinje u petom tjednu trudnoće. Najprije nastaje primarna pregrada (septum primum), a nakon toga sekundarna (septum secundum). Prema klasičnom modelu razvoja srca, proces počinje kad se tanka membrana (septum primum) počinje oblikovati na stražnjem i gornjem zidu atrija. Membrana raste te se napokon spoji s tkivom endokardija (unutrašnjost srca). Dok membrana raste između nje i endokardijalnih jastučića postoji otvor, primarno ušće (ostium primum), koji se zatvori kad se ove dvije strukture spoje. Prije nego se ostium primum posve zatvori, u primarnoj pregradi se stvori mali otvor, sekundarno ušće (ostium secundum). Krajem petog tjedna embrionalnog života počinje druga faza razvoja kad se u atriju počinje oblikovati sekundarna pregrada. Ova membrana također raste prema endokardijalnim jastučićima i prekriva sekundarno ušće. Sekundarna pregrada ostaje nepotpuna. Ovalni otvor (fossa ovalis; foramen ovale) je otvor koji ostaje nakon sto završi rast sekundarne pregrade. Završna faza procesa počinje kad gornji dio sekundarne pregrade počinje popadati te napokon posve nestane. Potpuno oblikovana pretklijetka sada ima dvije pregrade, obje nepotpune, koje se preklapaju. Gornji dio sekundarne pregrade prekriva sekundarno ušće te oblikuje jednosmjerni ventil koji dozvoljava desno-lijevi protok krvi u fetusa. Sve dok je dijete u maternici, između dvije pretklijetke postoji ovaj ovalni otvor koji skreće krv iz desnog u lijevo srce. Na ovaj način se spriječava odlazak velike količine krvi u pluća koja se još ne koriste. U fetalnom razdoblju je tlak u desnoj pretklijetki veći nego u lijevoj što pospješuje tok krvi kroz ovalni otvor. Pri porodu dijete napravi prvi udah, rašire se pluća, snizuje tlak u desnom srcu i zatvara ovalni otvor. U prosječno 70% osoba nakon rođenja se spajaju primarni i sekundarni septum te nastaje jedinstvena, cjelovita pregrada. Nepotpuno zatvaranje pregrade uzrokuje nastanak atrijskog septalnog defekta.   KRV Krv (lat. sanguis) crvena je, neprozirna i gusta tekućina, posebna mirisa i slana okusa. Ona protječe kroz srčano – krvožilni sustav našeg organizma. Ukupna količina krvi u tijelu odrasla čovjeka je 5 – 6 litara, što je oko 8% ukupne tjelesne mase. Krv se sastoji od krvne plazme, krvnih stanica – eritrocita, leukocita i krvnih pločica - trombocita. Uloge krvi su zaista brojne. Krv služi u funkciji disanja tj. za prijenos kisika i ugljikova dioksida, zatim za prijenos prehrambenih tvari, otpadnih tvari, hormona, enzima, vitamina... Uloga joj je i regulacija volumena tjelesnih tekućina, regulacija acido-bazne ravnoteže, te regulacija tjelesne temperature, a također ima i veliku zaštitnu ulogu. Krv struji tijelom u zatvorenom sustavu cjevčica i krvnih žila, koji se sastoji od arterija, vena i kapilara. U kemijskom sastavu krvi najvažniji sastojci su: bjelančevine (60 – 80 g/L), trigliceridi (0,8 – 2,00 μmol/L), fibrinogen (2 – 4 g/L), natrij (135 – 151 μmol/L), kolesterol (3,5 – 6,7 μmol/L), glukoza (4,2 – 6,4 μmol/L), urea (1,7 – 7,6 μmol/L), kalij (3,8 – 5,5 μmol/L), kalcij (2,2 – 2,7 μmol/L) te bilirubin (4 – 20 μmol/L). Sustav krvnih žila dio je cirkulacijskog sustava kojim teče krv iz srca prema periferiji tijela i natrag u srce tako da svaka stanica u tijelu dobije primjerenu opskrbu kisikom i hranjivim tvarima te se pročisti od ugljikova dioksida i nepotrebnih proizvoda metabolizma. Tri su glavne vrste krvnih žila: 1) Arterije su široke, nepropusne krvne žile s debelom stijenkom i čine arterijski sustav. One odvode vensku krv iz srca prema plućima i arterijsku krv prema ostalim dijelovima tijela. Nose hranu stanicama putem arteriola (manjih arterija koje se granaju iz glavnih) i kapilara (one se granaju iz arteriola), a otpadne tvari nose u bubrege pomoću kojih će se ukloniti iz krvi. 2) Vene su široke, nepropusne krvne žile s razmjerno tanjom stijenkom od stijenke arterija koje čine venski sustav. One dovode vensku krv iz tijela i arterijsku krv iz pluća u srce. Sadrže zaliske koji sprječavaju povrat krvi zbog gravitacije, a čine ih spajajući venule (male vene) koje tvore spojene kapilare. Venska krv sadrži ugljikov dioksid i otpadne tvari koje su putem kapilara skupljene iz tjelesnih stanica. 3) Kapilare su uske krvne žile s tankom stijenkom koje se granaju iz arteriola i tvore složenu mrežu. One su posrednici pri izmjeni tvari između krvi i stanica u tijelu, te pri izmjeni respiracijskih plinova u plućima. Dakle, one omogućuju da krv prijeđe iz arterija u vene, a i da voda, šećeri, aminokiseline I razne druge kemijske tvari prođu kroz njihove stijenke u tkiva. Dužina, raspored i razgranjenost kapilara različiti su u pojednim tkivima. Krv ne teče istodobno kroz sve kapilare, nego se one prema potrebi mogu otvoriti i zatvoriti. Krv se sastoji od tekućeg dijela tzv. krvne plazme koje ima oko 3 litre ili 60% i krvnih tjelešaca kojih ima oko 2 litre ili 40%. Krvna tjelešca su krvne stanice – eritrociti i leukociti i krvne pločice – trombociti. Krvna plazma je blijeda tekućina, a najveći dio nje čini voda (oko 90%) u kojoj su otopljene različite organske i anorganske tvari, oko 7% proteina, 1% raznih anorganskih soli i 0,1% glukoze. Među organskim tvarima najvažnije su bjelančevne plazme. U 1 litri plazme ima ih oko 73 grama. Te bjelančevine možemo svrstati u 3 velike skupine: 1) Albumini – 45g/L – to su bjelančevine plazme s najmanjom molekulskom masom te su vrlo prikladne za održavanje koloidno – osmotskog tlaka. Osmotski tlak je vrlo važan jer održava protutežu hidrostatskom tlaku krvi koji stvara srce. Albumini se sintetiziraju u jetri i odatle se otpuštaju u krv. Sudjeluju u prijenosu raznih hormona, i drugih tvari. 2) Globulini – 25 g/L – važni su nositelji obrane organizma u obliku različitih protutijela. Dijele se na alfa, beta i gama globuline. Uloga alfa i beta globulina je slična ulozi albumina, a gama globulini su zapravo imunoglobulini (Ig), a to su molekule koje obavljaju obrambene funkcije. 3) Fibrinogeni – 3 g/L – veoma važne bjelančevine u procesu zgrušavanja krvi te osiguravaju zaustavljanje krvi. Fibrinogeni pomoću trombocita stvaraju «mrežu» u kojoj se onda ulove eritrociti i nastaje ugrušak (tromb). Krv bez fibrinogena je defibrinirana krv.   KRVNA TJELEŠCA Eritrociti Eritrociti su crvene krvne stanice koje nastaju u koštanoj srži i slezeni. Nemaju jezgru i bikonkavne su (udubljene) s promjerom oko 7 mikrometara. U litri krvi muškarca ima ih oko 5x1012, a u litri krvi žene oko 4,5x10na12. Životni vijek im je 120 dana, a razgradnja se vrši u jetri. Najvažniji sastavni dio eritrocita je hemoglobin koji daje boju krvi i čini 33% mase eritrocita. U litri krvi muškaraca ima 160 grama, a u litri krvi žene oko 140 grama hemoglobina. Sastoji se od bjelančevine globina i boje hema koja sadrži željezo. Glavna funkcija hemoglobina je prijenos kisika, ali sudjeluje i u prijenosu ugljikova dioksida i regulaciji acidobazne ravnoteže. Vezanje hemoglobina na kisik stvara oksihemoglobin i to daje žarkocrvenu boju krvi koja teče arterijama u velikom optoku krvi, a vezanje hemoglobina na ugljikov dioksid stvara karbaminohemoglobin i on daje zagasito crvenu boju krvi koja teče venama u velikom krvotoku. Hemoglobin također podliježe procesu raspadanja te prelazi u boju bilirubin koja se izluči u žuč, a oslobođeno željezo se može iskoristiti za sintezu novih molekula hemoglobina ili se može pohraniti u sladištima željeza u tijelu. Stvaranje eritrocita naziva se eritropoeza i regulirana je potrebama tkiva za kisikom. Stvaranje eritrocita ubrzano je u svim stanjima u kojima postoji apsolutni ili relativni manjak kisika (npr. slabokrvnost, duži boravak na velikim visinama, bolesti respiracijskog i cirkulacijskog sustava). Leukociti Leukociti su bijele krvne stanice koje nastaju u koštanoj srži i limfnim čvorovima. Promjer im je 8 – 12 mikrometara. U litri krvi ima ih od 4 – 8x10na9. Leukociti se razlikuju prema izgledu, zastupljenosti, mjestu nastanka i funkciji. Postoje tri glavne vrste leukocita: 1) Granulociti – najbrojnija vrsta leukocita. Pretežno imaju nepravilnu jezgru podijeljenu na režnjiće (segmentirani granulociti), a u mlađim stanicama je nepodijeljena (nesegmentirani granulociti). Prema boji zrnaca u citoplazmi granulociti se dijele na: a) neutrofilne – ima ih oko 60%, neobojeni su, sitni te veoma pokretni. Sadržavaju niz enzima koji sudjeluju u razgradnji fagocitiranih tvari kao npr.amilaza, katalaza, nukleaza... b) eozinofilni – ima ih 2 – 4%, crvene su boje, pravilni i okrugli. Manje su pokretni od neutrofila. Sadržavaju histamin te sudjeluju u alergijskim reakcijama. c) bazofilni – ima ih do 5%, modra zrnca, nejednake veličine. U zrncima je pohranjena tvar koju nazivamo heparin te ona sprečava proces zgrušavanja krvi u krvotoku. 2) Limfociti – ima ih oko 30%. Promjer im je 8 – 12 mikrometara. Imaju veliku okruglu jezgru i oskudnu citoplazmu. I oni su pokretne stanice. Funkcija limfocita je stvaranje globulina, a imaju i važnu ulogu u imunološkoj obrani organizma jer su im antitijela pretežno gama-globulini. Stvaranje i propadanje limfocita je veoma brzo, te se čitava populacija može izmijeniti u roku 24 sata. 3) Monociti – ima ih oko 6%. Promjer im je 10 – 24 mikrometra, te imaju veliku, većinom režnjastu jezgru, bubrežasta oblika. Oni su također pokretne stanice, a glavna funkcija im je fagocitoza. Životni vijek leukocita je različit. Neki leukociti koji nastaju u koštanoj srži ostaju tamo pohranjeni dok za njima ne nastane potreba. Npr.granulociti nakon što dospiju u krv žive još oko 5 dana. Glavna zadaća leukocita je obrana organizma od stranih, opasnih napadača. To su prvenstveno mikroorganizmi, ali i mnoge otrovne tvari.   Trombociti Trombociti su krvne pločice tj. malena, bezbojna tjelešca bez jezgre. U litri krvi ih ima od 150 – 400x10na9. Nastaju u koštanoj moždini iz dijelova megakariocita (stanice s velikom jezgrom). Vrlo brzo se raspadaju, te im život traje razmjerno kratko – 3 – 5 dana. Imaju veoma važnu ulogu u procesu zgrušavanja krvi jer je održavanje krvi u tekućem stanju unutar krvotoka i zaustavljanje krvarenja pri oštećenju krvnih žila (hemostaza) važan je mehanizam za očuvanje stalnih uvjeta u kojima funkcionira organizam. Ako se žila ozlijedi ili rastrgne, treba zaustaviti krvarenje, a zaustavljanje se postiže pomoću nekoliko mehanizama: 1) Spazam (stezanje ili kontrakcija) žile – stijenka žile se kontrahira(skupi, stegne) odmah pošto se žila presiječe ili rastrgne te se time trenutačno smanji otjecanje krvi kroz ozljedu žile. Što je žila više ozlijeđena, to je veći spazam, što znači da prerezaa žila obično mnogo više krvari nego žila oštećena trganjem. Takav lokalni žilni spazam može trajati 20 minuta do pola sata dok se za to vrijeme odigrava proces začepljenja žile trombocitima i proces zgrušavanja krvi. 2) Stvaranje trombocitnog čepa – to je pokušaj da se trombocitima začepi ozljeda na krvnoj žili. Naime, trombociti bitno promijene svoja svojstva kada dođu u dodir s površinom koja se može ovlažiti, kao što su kolagene niti u stijenci žile. Počinju bubriti, poprime nepravilne oblike s brojnim izdancima koji strše s njihovih površina, postaju ljepljivi pa prianjaju na kolagene niti te luče velike količine ADP-a. ADP djeluje na okolne trombocite te ih aktivira te ti novi trombociti zbog ljepljivosti adheriraju(prianjaju) na one trombocite koji su prvi bili aktivirani. Tako se na mjestu svake pukotine ogoljeli kolagen izaziva zatvoreni krug aktiviranja sve većeg i većeg broja trombocita te se oni nagomilavaju i stvaraju trombocitni čep. 3) Stvaranje krvnog ugruška – počinje za 15 do 20 sekundi ako je oštećenje stijenke žile opsežno, a za jednu do dvije minute ako je oštećenje maleno. Taj proces stvaranja krvnog ugruška započinju aktivacijske tvari iz oštećene žilne stijenke i iz trombocita, te proteini iz krvi koji adheriraju na kolagen oštećene žilne stijenke. Za tri do šest minuta nakon ozljede žile, ugrušak ispuni cijeli prerezan ili razderan kraj žile. Nakon 20 minuta do jednog sata ugrušak se retrahira(potisne natrag) te se žila još više zatvori. 4) Koagulacija krvi – zgrušavanje se zbiva u tri stadija – prvo, nakon prekidanja žile ili oštećenja same krvi stvara se tvar nazvana aktivator protrombina. Drugo, aktivator protrombina katalizira pretvorbu protrombina u trombin. Treće, trombin djeluje kao enzim pri pretvorbi fibrinogena u fibrinske niti koje upliću u svoju mrežu eritrocite i plazmu te se tako stvara krvni ugrušak.