Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku,njegov otac,sveštenik Jovan,iz duboke žalosti za ženom,napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim.
Iz baba-Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh,bistrih i rodoljubivih kaluđera.U manastiru je završio dva razreda osnovne škole(više ih tamo nije ni bilo).Ostala dva učio je u Banjaluci.Po završetku osnove škole 1891.godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo.Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju,ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.
Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom "S planiine i ispod planine" pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902.godine.Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta,od stvarnog i originalnog talenta".Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića",najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka "Jazavac pred sudom".
Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju.Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo.
U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist.U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile.Tako je bio protjeran iz Sarajeva.Ali Kočić ne miruje.Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce.Ipak policija ga nije ostavljala na miru.Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.
Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi.Početkom 1910.godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom "Jauci sa Zmijanja",a već iduće godine i svoju homorističko-satiričnu propovjetku Sudanija.Krajem 1912.godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize.
Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan.Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori .Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914.godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu.I nestao je tiho,nečujno,u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916.godine u porobljenom Beogradu.Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao:"U ropstvu se rodih,u ropstvu živjeh,u ropstvu vajme i umrijeh."Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.
Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika.Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom;da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga.Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti.njih je dosta:duhoviti,prevejani i kompleksni David Štrbac,šaljivi,hvalisavi i tragični Simeun Đak,surovi i mračni mrčajski proto,zaneseni Relja Knežević,...