U svom romanu "Proljeća Ivana
Galeba" pisac Vladan Desnica prati tok svjesti glavnog junaka,Ivana
Galeba,koji kao pedesetogodišnji muzičar provodi dane u bolnici jedne
provincije,osuđen na četiri zida i bolesnički krevet.Ivan Galeb je zašao u
poodmakle godine,bolest ga je prikovala za krevet,oko njega je svijet jednolične
provincije i šta bi se moglo očekivati od njega,kao glavnog junaka romana?Na
prvi pogled ne baš mnogo,možda samo jak osjećaj želje za ozdravljenjem ili
sa pesimističnije strane sporo iščekivanje smrti.Međutim,pisac je svog
junaka stvorio kao intelektualnog čovjeka novog vremena,uz to još i umjetnika
muzičara,filozofa sklonog raspravama,pomalo nostalgičnog sanjara,sentimentalca
koji ima bogatu riznicu osjećanja.Kada bi sa druge strane posmatrali lik,sam za
sebe,bez učešća pisca kao stvaraoca toga lika,vidjeli bi čovjeka koji nije
želio da se preda životu na milost i nemilost i nije dozvolio bolesti da mu
zatvori sve vidokruge i razmišljanja.Ivan Galeb je u sjećanjima oživio
djetinjstvo,zlatni period kod većine ljudi koji nam se kao po nekom nepisanom
pravilu u kasnijem životu čini idealnim.Galebu se tako otvaraju nove mogućnosti
za razmišljanje i saznavanje novih zivotnih istina,ali i potvrđivanje onih već
spoznatih,samo možda formulisanih na drugi način.Galebovo sjećanje neće se
zadržati samo na djetinjstvu,već će oduhvatiti cijeli njegov život.Lik Ivana
Galeba čitajući doživljavamo jako stvarno,njegove riječi zvuče kao da nam
ih zaista govori neka osoba iz naše okoline.Galeb se tako naizmjenično dotiče
i prošlosti,od najranijeg djetinjstva,i sadašnjosti,ispunjene bolničkim
mirisom i bijelim mantilima,pa iz svega toga izvlači neki opšti smisao
sopstvenog života. Ivan Galeb ne priča događaje, on mnogo više oživljava u
sjećanju lične doživljaje koji su se javljali u njemu povodom objektivnih
događaja. U njegovim razmišljanjima naći će se pitanje ljepote i žene, života
i smrti, religije i boga. Možda je najbolje reći da je u tim danima bolesti
Galebovo trajanje, življenje bilo njegovo sjećanje. U tom periodu njegov život
se sastojao od sjećanja i osjećanja koja su izazivala ta sjećanja. Čak i u
sjećanjima vezanim za djetinjstvo, za rodnu kuću - dvospratnicu od kamena, na
obali mora, javljaju se prva razmišljanja o svijetu i životu. Tako Galeb
povodom staklenih kugli na vratima rodne kuće, koje su bile tamne i svijetle,
zavisno od toga na kojoj strani hodnika su se nalazile kaže: "Ja čak
mislim da se u toj igri naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena
obasjanosti i zasjenica i jeste arsa i teza našeg živoga daha, sistola i
dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se
ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od
krpica mraka." U njegovim sjećanjima na djetinjstvo javljaće se i djed,
stari pomorac i baka od koje je naslijedio umjetničku prirodu i majka koju je
jako rano izgubio. Oca nije ni upamtio, jer je umro prije njegovog rođenja, bio
je lijep, mlad, plav mornar i na moru je i završio svoj život. U dječačkim
godinama bile su prisutne i dvije tetke, koje je Galeb doživljavao kao jedno biće.
Kao dijete bio je veoma neobičan, često je zamišljao da je drvo, a i to su
sve bili samo nagovještaji njegove umjetničke prirode koja će u kasnijem životu
doći do punog izražaja.
|
|
|
|
|
|