"Znanje.org" ne odgovara
za sadrzaj pojedinacnih stranica.
ﻼ ﻼ ﻼ
UVOD
Industrijskom revolucijom stvorila se mogucnost masovne i zato jeftine proizvodnje. Ona se, medjutim, iskoristavala za reprodukovanje vec postojecih oblika, nastalih kao izraz jednog drugog vremena drukcijim nacinom proizvodnje i u druge svrhe. Takav odnos prema novim mogucnostima nastao je onom istom situacijom koja je stvorila pseudoarhitekturu. Industrijski proizvedeni predmeti, koji su po obliku reprodukcija, kopija rukom proizvedenih predmeta iz proslih epoha, nemaju u sebi nikakve nove vrijednosti koje bi mogao stvoriti novi tehnicki postupak, a ni vrijednost predmeta koje kopiraju. To vrijedi ne samo za upotrebne predmete, vec i za duhovne vrijednosti, koje u toj masovnoj proizvodnji dozivljavaju jeftinu rasprodaju, pa i za prostorno-plasticni okvir u cjelini, likovni izraz itd. Masovnost neumjetnicke proizvodnje (kic) XIX. v. uzrokuje nagli gubitak osjetIjivosti, pa se autenticni, izravni i istinski izraz zamjenjuje i prihvata u laznom ruhu imitacije. Velika potraznja nove velegradske publike za pseudoumjetnickom proizvodnjom, koja je odraz gubitka i neposjedovanja osnovne osjetljivosti za likovne kvalitete, uzrok je da su slikarstvo i skulptura bili vecinom ilustracija, anegdota i da su zadovoljavali u prvom redu zahjev za dopadljivoscu, laznom reprezentativnoscu, pseudodekorativnoscu.
U takvoj situaciji autenticni umjetnicki izraz nuzno se..susretao s negodovanjem i revoItom pseudoumjetnicki obrazovane publike. Prvi put se to negodovanje javilo u vezi s Courbetom, a zatim sezdesetih godina pred slikama E. Maneta. Sablonizirajuci apstrahovana iskustva proslih stilova o vizualnom, akademski slikari druge polovine XIX. v. ne mogu doista vidjeti predmet, vec samo ponavljaju njegovu konvencionalnu pojavnost.
Naglim procesom industrijalizacije nestaju svi stari okviri zivota jer su se pokazali kao neadekvatni i u prostorno-plasticnom i u psihosocijalnom smislu. Nova rjesenja su sporadicna i samo su pokusaj humanizacije jednoga negativnog procesa - raspadanja starih okvira. Paralelno s njima i dalje postoji deformisani grad i neoblikovana tehnicka sredina na razlicitim stepenima razvoja. U tim uslovima dezintegrise se cjelovita svijest gradanske licnosti s kraja XIX. v. koja sukob s novim tehnickim svijetom, sto se u drustvenim odnosima ocituje nastupom proletarijata, dozivljava kao sukob, jaz izmedju sebe i svijeta. Tu neravnotezu i konfliktno stanje ona pokusava prevladati razvijanjem samo jednog elementa svoje dusevnosti - emotivnoga, racionalnog, aktivnog - i tako se deformacijom vlastite individualnosti prilagodjava i ostvaruje jednu novu psihosocijalnu organizaciju. Gradjanin. koji ne pristaje na nestanak gradjanskog svijeta i koji se zato ne moze ukljuciti u ideologiju tog svijeta u za lasku, koji ne moze prisustvovati svojoj vlastitoj deformaciji, nestanku cjelovitosti svoga »ja«, mora sukob rijesiti bijegom iz svijeta kojemu se ne moze prilagoditi.Taj bijeg zbiva se putem svjesnih ili nesvjesnih identifikacija s nekim prvobitnim stanjima i proslim rjesenjima. Ti slozeni psihosocijalni procesi mogu se povezati s genezom modernih umjetnickih pravaca - s razvojem ekspresionizma, kubizma, futurizma, simbolizma, naivne umjetnosti i nadrealizma. Jasno je, medjutim, da se ne moze izjednaciti psihosocijalna realnost jedne klase manifestvovana u ponasanju prosjecnog pojedinca -gradjanina sa sadrzajima koji su kod umjetnika osvijesteni i artikulisani. Intenzitet dozivljaja artikulise se u stav (ili konacno i apsolutno u umjetnicko djelo) koji je onda, ne samo izraz postojeceg, vec upravo zbog konzekventnosti i artikulisanosti, i negacija (ili bar zahtjev za negacijom) postojeceg.
"Znanje.org" ne odgovara
za sadrzaj pojedinacnih stranica.
 |
 |
 |
 |
 |
 |