|
Biografija
Rani život i
obrazovanje
Michelangelo
di Lodovico Buonarotti Simoni je rođen 6. ožujka 1475. u mjestu Kapreze
u Toskani, koju napušta još u djetinjstvu.
Odrastao je u Firenci, gdje
je veliki utjecaj za njegovo potvrđivanje kao umjetnika imao atelje
braće Ghirlandaio. Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od
najinspirativnijih umjetnika talijanske kasne renesanse, kao i svijeta
umjetnosti općenito, s uzorom u svom prethodniku Donatellu. Michelangelo
je bio sin osiromašenog firentinskog plemića. Pošto je završio
šegrtovanje u ateljeu slikara Girlandama, stupio je u školu Lorenca de
Medicija kojom je rukovodio Bertoldo, gdje je stvarao djela kojima se
pokušao nadmetati s antičkim ostvarenjima. Njega opisuju kao genija
božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju
rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe.
U trinaestoj
godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino
neograničenu snagu vlastitoga duha.
Umjetnička
karijera
Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično
božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni
pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni
egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora.
Godine 1496. otišao je u Rim gdje je stvorio svoje prvo značajnije djelo
Pijeta (Pieta), koje je predstavljalo novinu budući da je sjedinjavalo
dvije mramorne figure u jednu cjelinu.
Vrativši se u Firencu 1501. isklesao je svog čuvenog Davida, završni
izraz naturalizma XV. stoljeća. David, najranija monumentalna skulptura
visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti.
Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i
emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od
samo 26 godina. U to vrijeme Michelangelo je slikao i svoju Svetu
porodicu.
Firentinska republika pozvala ga je 1504. godine da u Palači
Vechio naslika ogromnu fresku. Prikazujući jedan događaj iz rata sa
Pisom kada je vojnike neprijatelj iznenadio za vrijeme kupanja, mogao je
uvesti veoma raznovrsno mnoštvo pokreta u prikazivanju ljudskog tijela.
Michelangelo je bio prvi umjetnik koji je prikazao tijelo u njegovom
cjelokupnom opsegu akcije.
Poslije toga papa Julije II mu je povjerio izradu svoje grobnice, posao
kojim se bavio, sa prekidima, četrdeset godina. Uskoro je započeo i
ukrašavanje svoda Sikstinske kapele. Michelangelo je za nevjerojatno
kratko vrijeme završio tu "ogromnu biblijsku simfoniju". Prvobitni nacrt
za grobnicu Julija II nikada nije izveden. Michelangelo je napravio samo
veličanstvenu statuu Mojsija.
Michelangelova karijera arhitekta počela
je 1520. kapelom porodice Medici u crkvi San Lorenco u Firenci, gdje je
trebalo da se arhitektura i kiparstvo upotpunjuju. Svojim neortodoksnim
tretiranjem klasičnih tema Michelangelo je napravio put baroknom stilu.
Kupola Crkve svetog Petra bila je jedno od njegovih kasnijih
arhitektonskih djela. Njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, Strašni
sud, na oltarskom zidu Sikstinske kapele, pokazalo je svojim vladanjem
pokretom u prostoru tok kojim ce se razvijati talijanska umjetnost u
sljedećem stoljeću. Nasuprot oslobođenoj energiji izraženoj kroz
opušteno tijelo Donatelove statue, kod Michelangelovog Davida dobija se
utisak da se energija sabija, a ne da se oslobađa. Otuda osjećaj
napetosti u jednom tijelu shvaćenom kao "tamnica duše".
Naime, u krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija
oživjela je ljubav za Platonovu filozofiju-neoplatonizam. Platonova
filozofija o dualizmu tijela i duše nije imala utjecaja na grčku
skulpturu, jer ona izražava sklad tijela i duše, ali je na skulpturu
Michelangela, koji je bio veliki poštovalac antike, baš ta strana grčke
misli imala jak utjecaj. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue
Mojsija i Robova, klesane za grobnicu pape Julija II, a još više kipovi
nadgrobnih spomenika Lorenca i Giuliana Medicija. Grobnica Medici
sastoji se od statue pokojnika u sljedećem položaju smještene u niši
zida iznad sarkofaga i od poluležećeg statua Dana i Noći na poklopcu
sarkofaga. Skulpturalne mase su raščlanjene i složene u najvećoj mogućoj
mjeri, ali usprkos tome, cjelina čini jasnu vizualnu cjelinu, jer sve
tri statue obrazuju trougao i čvrsto drže složenu mrežu vertikala i
horizontala. Dualizam tijela i duše izražen je kroz kozmičku suprotnost
smiraja Dana i Noći. Tada već star i bolestan, Michelangelo, kao
uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje uobičajenih
sedam rimskih bazilika, u potrazi za oprostima i milostima. Obično je
rimske crkve obilazio pješice, s prijateljem Vasarijem, koji je od pape
Julija III. uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije
obilaziti hodočasničkim putem naznačene bazilike. No, čini se da je
stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u
siromašno hodočasničko odijelo, izmiješan s običnim pukom, sa svojim
velikim šeširom i visokim čizmama, koje nije skidao ni noću (zbog bolnih
smetnji). Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi
razgovor između Michelangela i nećaka, kojega Michelangelo potiče da
pronađe neku siromašnu osobu potrebnu pomoći, naglašavajući kako se
ponajvećma dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski
oprosti. Umro je 18. veljače 1564. u Rimu, a sutradan je uz velike
počasti sahranjen u crkvi Santa Croce u Firenci.
|