Sudeći po Aristotelu, cilj polisa je sreća a sreća polisa kao cjeline uključuje sreću svih građana, koji postaju čestiti samorealizacijom svojih najviših potencijala. “Ono što je vrijedno izbora za svakog pojedinca je uvijek ovo: da postigne najviše“. Cilj idealne države je zajedničko dobro, odnosno, država u kojoj je svaki građanin sposoban da ostvari punu samorealizaciju bez ugrožavanja sreće drugih, jeste idealna.

Ovo postavlja temelj za osnovnu tvrdnju Aristotelove ustavne teorije: „Ustavi koji ciljaju na zajedničko dobro su ispravni i pravedni bez kvalifikacija, a oni koji ciljaju samo na dobro vladara su neispravni i nepravedni, jer uključuju despotsko pravilo, koje nije odgovarajuće za zajednicu slobodnih ljudi.“

Razlika između ispravnog i neispravnog ustava je proizašla iz činjenice da se vlada može sastojati od jedne, nekoliko ili više osoba. Dakle, postoji šest mogućih formi ustava.

U kraljevini ili aristokratiji vladari su potpuno čestiti i cilj im je zajedničko dobro svih građana. U republici je vladajuća grupa proširena (sadrži srednje bogatu klasu), ali posjeduje manji nivo „vojne“ vrline. U neispravnim sistemima privilegija vladara je njihov vlastiti interes. Tiranija zahtijeva moć, a u oligarhiji one koji moć posjeduju - mali broj bogataša - brine samo njihovo bogatstvo. Na kraju, demokratija je vlast naroda tj. svih slobodnih građana.

Dakle, kraljevina je kao „najbolja“ najbliža idealnom uređenju, dok je, s druge strane, tiranija kao „najgora“, najviše udaljena od istog.

Aristotel smatra da bi državnici trebali da budu upoznati sa svih šest formi i da znaju na njih primjeniti princip približnosti. Prvo, trebaju pokušati osnovati najbolji ustav kojeg okolnosti dozvoljavaju. Npr, ako ne postoji „bogočovjek“, krajnje čestita osoba, da bude kralj, treba sprovesti aristokratiju. Drugo, državnici bi trebali pokušati da izvrše reformu ustava na sličan način - promjenom postojećeg ustava, mijenjajući ga tako da bude što bliži sistemima koji su iznad njega u hijerhiji.

Pošto Aristotel pažljivo ispituje stvarne detalje, uskoro postaje vidljivo da je njegov početni poredak formi preokrutan; jer postoje različite vrste demokratije i oligarhije, počevši od moderne do ekstremne. Najekstremniji oblik demokratije, u kojem svjetina uzima zakon u svoje ruke, gori je od modernog oblika oligarhije u kojem vladajuća manjina poštuje zakonska prava većine. Uopšte, neispravni ustavi u kojima vlada zakon bolji su od onih u kojima vladar samovoljno vlada. Aristotel završava definišući republiku kao izmiješan ustav tj. ustav koji kombinuje osobine različitih ustava.

Aristotel takođe predlaže kriterije odnosno mjerila po kojima bi ustavi bili procjenjivani. Jedna kriterija je jednoglasnost. Jednoglasnost je razuman test pravde, jer građani žele da podržavaju vladu samo ako je vide kao nekoga ko štiti njihove interese. Ali takav zahtjev je van dohvata mnogih neispravnih ustava, kao što su demokratija i oligarhija, jer se različite grupe ne slažu oko toga koji bi cilj države trebao biti i jer izvori prihoda nisu dovoljni da zadovolje svačije potrebe. U ovakvim slučajevima Aristotel nudi zastarjelu teoriju superiornosti: „Onaj dio polisa koji želi ustav mora da bude jači od bilo kojeg drugog dijela koji to ne želi.“ Tako, npr, zadovoljavanjem kriterije superiornosti, oligarhija postaje „bolje izmiješana“, stabilnija i pravednija. Ona takođe postaje modernija i približnija stalnom idealu.

Politički teoretičari i praktičari koji su vođeni idealima, mogu počiniti ozbiljne greške. Prva vrsta greške se tiče samog političkog ideala. Ovo je Aristotelova primjedba Platonovom idealu iz „Republike“. Za razliku od Platona koji pretpostavlja da je za polis najbolje maksimalno ujedinjenje, Aristotel smatra da to može uništiti polis. Znači, da bi politički ideal bio bitan, mora biti ostvarljiv; a ostvarljiv ustav mora da uključuje privatno vlasništvo i odvojena domaćinstva.

S tim u vezi, državnici mogu lako skrenuti s puta u nastojanju da svoje ideale sprovedu u stvarnim okolnostima. Takve se greške mogu desiti ako su politički reformatori zbunjeni po pitanju njihovog zadatka (analogija s trenerom gimnastike). Neprilagodljiv trener koji trenira nekoga ko je u slaboj kondiciji i lošeg zdravlja na isti način kao i olimpijskog atletu, vjerovatno će naškoditi istom i zadati mu ozbiljnu povredu. Isto tako, i budući reformator koji je pokušao da na zakone problematične države sprovede one mjere koje odgovaraju idealnoj, vjerovatno će pogriješiti a to može da dovede i do civilnog rata. Tako da su Aristotelovi državnici oprezni u poduzimanju reformi, ali oni nisu tradicionalisti. Oni su sljedbenici principa približnosti, odani primjeni svojih političkih ideala onoliko koliko im to okolnosti dopuštaju.