Šopen je
stigao u Pariz septembra 1831. godine, još uvijek nesiguran koliko će se dugo
zadržati. Kako bi se što lakše uklopio u pariske muzičke krugove, počeo je da
uzima časove kod istaknutog pijaniste Fridriha Kalkbrenera. Februara 1832. Šopen
je održao koncert kojim je zadobio opšte divljenje. Samo tri mjeseca ranije, u
decembru 1831., Robert Šuman u svojoj kritici Šopenovih Varijacija na "Mi ćemo
vam dati ruku" (iz Mocartove opere "Don Đovani") , napisao je: "Gospodo,
skinite šešire! Genije." Nakon svog koncerta, Šopen je uvidio da njegova
laka tehnika nije bila pogodna za ogromne koncertne dvorane. Međutim, te godine
je upoznao bogatu bankarsku porodicu Rotšild koja će mu otvoriti vrata u
privatne salone. U Parizu Šopen je stekao brojna poznanstva i uskoro je
zarađivao kao učitelj klavira podučavajući učenike iz cijele Evrope.
Sprijateljio se sa mnogim umjetnicima i poznatim ličnostima tog doba, kao što
su: Hektor Berlioz, Franc List, Vinčenzo Belini, Ferdinand Hiler, Feliks
Mendelson, Hajnrih Hajne, Ežen Delakroa, Alfred de Vinji i mnogi drugi. Šopen je
češće nastupao u salonima, nego u koncertnim dvoranama. U salonima se okupljala
aristokratija i umjetnička i književna elita toga vremena. Svoje koncerte za
širu publiku sveo je na jedan godišnji nastup u Salle Pleyel gdje je moglo stati
samo tristo ljudi. Najviše je volio da svira u svom stanu u krugu odabranih
prijatelja. Samo je jednom nastupio izvan Pariza i to u Ruanu jer zbog krhkog
zdravlja nije održavao koncerte kao putujući virtuoz. Dobar prihod od
podučavanja i komponovanja ga je poštedio od koncerata prema kojima je gajio
odvratnost. Tako je da je stekao popularnost i ugled, iako je sveo na minimum
javna pojavljivanja.
Šopen je 1835. otišao u Karlsbad, gdje posljednji put u životu vidio svoje roditelje. Zatim je par nedjelja boravio u Drezdenu i Lajpcigu gdje se sreo sa Mendelsonom, Šumanom i njegovom suprugom Klarom. Tada je dobio upalu pluća, toliko ozbiljnu da su neki poljski mediji izvještavali da je umro. Na putu kroz Saksoniju dok se vraćao u Pariz, sreo je stare prijatelje, porodicu Vodzinjski. Tada je upoznao njihovu kćerku Mariju koja je tada imala 16 godina. Šopen se zaljubio u ovu mladu, šarmantnu, umjetnički nadarenu i inteligentnu djevojku. Naredne godine ju je zaprosio, na šta je ona pristala. Njena majka je u principu podržavala vjeridbu koja je bila u tajnosti, ali je Marijina dob i Šopenovo narušeno zdravlje odgodilo vjenčanje koje se na kraju nikad nije ni desilo. Nakon toga svega, Šopen je stavio sva Marijina pisma i pisma njene majke u jednu veliku kovertu na kojoj je napisao: "Moja tuga". Što se tiče njegovih kompozicija u tom periodu, Šopen je svoja odjećanja prema Mariji izrazio u valceru u A-duru, La Valse de l'Adieu ("Oproštajni valcer") i u Etidi u f-molu koju je nazivao "portret Marijine duše". Kasnije će jedno vrijeme Šopenova muza biti poljska grofica Delfina Potocka, za koju je komponovao valcer u D-duru, tj. poznati "Minute Waltz".
Šopen i Žorž Sand
Godine
1836. na jednoj zabavi, Šopen se upoznao sa književnicom i femistkinjom Žorž
Sand. Isprva ona nije ostavila pozitivan utisak na njega, pa je tako izjavio
HileruČ "Kako je Sand odbojna žena! Ali da li je ona stvarno žena? Sklon sam da
sumnjam." S druge strane, Sand se veoma zainteresovala za Šopena.
U to
vrijeme on se vjerio sa Marijom Vodzinjskom i Žorž Sand je pisala svom jednom
prijatelju o tome, razmišljajući da li da pusti Šopena da bude sa svojom
vjerenicom, ili da prekina svoju vezu i započne novu sa Šopenom. Do ljeta 1838.
godine veza između Šopena i Sand je bila javna tajna.
Turbulentnu zimu od 1838.
do 1839. godine je proveo na Maljorci s njom i njeno dvoje djece, gdje su otišli
nadajući se poboljšanju njegovog zdravlja. Međutim, tamo su naišli na dosta
problema. Kada su duboko religiozni ljudi sa Maljorke saznali da par nije
vjenčan, postali su negostoljubivi, što je primoralo njih četvoro da nađu
smještaj u hladnom bivšem manastiru Valjdemosa, gdje gdje su danas izložene
njegove lične stvari (klavir, note, slike, namještaj i otisak njegove ruke).
Šopen je za to vrijeme imao problema sa dostavom njegovog Pleyel klavira, pa je
u međuvremenu vježbao i komponovao na iznajmljenom otrcanom klaviru. Na kraju je
Sand platila 300 franaka carine i Šopen je dobio svoj klavir, nakome je
komponovao, između ostalog, dvije poloneze, nekoliko preludija, skerca, mazurku.
Ovaj Šopenov boravak na Maljorci smatra se najreproduktivnijim periodom njegovog
stvaralaštva. Međutim, zdravlje mu se veoma pogoršalo i žalio se na nesposobnost
ljekara na Maljorci: "Prvi mi je rekao da ću umrijeti, drugi da sam posljednji
put odahnuo, treći da sam već mrtav." Kako bi spasao svoj život, odlazi u
Barselonu i Marsej. Tamo mu se zdravlje popravilo, ali se nikad nije skroz
popravilo. Maja 1839. je proveo ljeto sa Sand na njenom imanju, i kasnije će
stalno provoditi ljeta tamo, sve do 1843. godine. Za to vrijeme je dosta
komponovao, uključujući i jedno od njegovih najpoznatijih djela, Polonezu u
a-molu.
Šopen i Sand
Kako je Šopenova bolest napredovala, Sand je sve manje bila njegova ljubavnica, a sve više bolničarka, tako da ga je često u svojim pismima nazivala njenim "djetetom", "malim anđelom", "paćenikom" i "voljenim malim lešom". Od 1845. pa sve do kraja njihove veze, odnos između njih se pogoršavao. 1847. napisala je dramu u o bogatoj glumici i princu slabog zdravlja aludirajući na njihovu vezu, što se Šopenu nije dopalo. Iste godine je nije posjetio na njenom imanju, i iako su ih zajednički prijatelji pokušavali pomiriti, Šopen je bio neumoljiv. Tad je, nakon deset godina, bez iakvih skandala njihova veza je okončana. Jedna grofica koja je pratila odnos između Sand i Šopena kasnije je izjavila da bi Šopen živio mnogo duže da nije imao tu nesreću da upozna Žorž Sand koja je otrovala njegovo biće.
Posljednji dani
Uskoro,
Šopenova poularnost je počela da jenjava kao i broj njegovih učenika. U februaru
1848. godine održao je svoj posljednji koncert u Parizu.
Kada je izbila
revolucija, on odlazi na turneju po Engleskoj, koja će se kasnije ispostaviti
kao kobna, jer je tamošnja vlažna klima negativno uticala na njegovo zdravlje.
Tamo je izveo nekoliko koncerata i bio ugošćen od strane prijatelja i obožavalaca.
Svoj posljenji javni nastup je održao 16. novembra 1848. u londonskom
Guildhall-u, kada je svirao za poljske izbjeglice. Ovo mu nije prijalo, jer se
ispostavilo da je većina publike bila zaintersovana za ples i razonodu nego za
Šopenovo sviranje. U novembru se vratio u Pariz, slomljen od tuberkuloze, bez
novca, primoran da prodaje namještaj i ostale vrijednosti. U junu 1849. mu
do9lazi u posjetu sestra Ludvika, a on se seli u prekrasni, sunčani stan u Place
Vendome 12. Tu je
nekoliko minuta prije 2 sata ujutro u srijedu, 17. oktobra
1849. umro.
Prije pogreba, prema njegovoj posljednjoj želji (koja je poticala od straha da bude sahranjen živ), njegovo srce je bilo izvađeno iz tijelai sačuvano u alkoholu. Njegova sestra ga je kasnije odnijela u urni u crkvu Svetog krsta u Varšavi. Pograb koji se trebao održati u crkvi Madelen je bio odložen na skoro dvije sedmice i na kraju je održan 30. oktobra. Naime, Šopen je želio da mu na pogrebu bude otpjevan Mocartov Rekvijem, kojeg su većinom pjevali ženski glasovi. Kako ženama nije bilo dozvoljeno pjevanje u crkvenom horu, Crkva se tome isprva protivila, ali je na kraju pristala, pod uslovom da žene stoje iza crne somotne zavjese. Šopen je sahranjen na groblju Pere Lachaise, uz zvuke njegovog Pogrebnog marša iz Sonate br. 2 u b-molu.
Šopenova smrt Šopenov grob u Parizu
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |