Dalijevi politicki afiniteti su imali veliku ulogu u njegovom umjetnickom uzdizanju. Prema nekim izvorima, Dali je bio veliki pobornik spanskog autoritativnog diktatora Francisca Franca. Andre Breton, vodja nadrealistickog pokreta, se trudio da utkloni Dalijevo ime iz nadrealista. Ali, stvarnost je ipak bila malo kompleksnija. U svakom slucaju, Dali nije bio protiv Jevreja, sto dokazuje i dugogodisnje prijateljstvo sa jevrejskim arhitektom Paulom Laslom. On je takodje pokazivao i veliko divljenje prema Sigmunudu Freudu (koga je i licno poznavao) i Albertu Einsteinu, iako su obojica bili Jevreji, a dokazi za to su njegova djela i biljeske. O Dalijevoj licnosti, George Orwell je u svom eseju napisao:

"Covjek mora u svojoj glavi istovremeno shvacati da je Dali dobar projektant i gadan covjek. Prva karakteristika ne ponistava ili, u bilo kom smislu, utice na drugu."

Tokom svoje mladosti, Dali je prihvatio i anarhizam i komunizam. Njegove biljeske sadrze mnoge anegdote u kojima on prica kako je izgovarao politicki radikalne parole vise kako bi sokirao slusatelje, nego iz nekog dubokog uvjerenja, sto je opet bilo u skladu s Dalíjevom privrzenoscu dadaistickom pokretu. Kako je postajao stariji i zreliji, mijenjali su se i njegovi politicki pogledi, narocito s radikalnim promjenama unutar nadrealistickog pokreta kojeg je predvodio Andre Breton, za kojeg se kaze da je pozvao Dalija na  razgovor zbog njegovih politickih pogleda. U knjizi "Dali o Dalíju", Dali govori kako je on i anarhist i monarhist, sto je dovodi do  zakljucka da je anarho-monarhist.

Kada je izbio Spanski gradjanski rat, Dali je pobjegao kako bi izbjegao ratovanje i nije se pridruzivao nijednoj skupini. Ista situacija bila je i po izbijanju Drugog svjetskog rata, kada Dali bjezi iz Pariza. Orwell je zbog ovoga kritikovao Dalija da je "pobjegao kao mis, cim je Francuska zapala u opasnost" .Orwell je jos dodao i  sledeći komentar:  

"Kada se priblizava evropski rat, Dali ima samo jednu preokupaciju: kako naci mjesto sa dobrom kuhinjom, a iz kojeg moze brzo pobjeci ako se opasnost previse priblizi."

Nakon povratka u Kataloniju, nakon sto je Drugi svjetski rat vec zavrsio, Dali je postao blizi rezimu Francisca Franca. Neke Dalijeve izjave davale su potporu Francu,   a ujedno mu i cestitale sto je "ocistio Spaniju od destruktivnih sila." Dali, koji je tada usao u fazu izrazite religioznosti, vjerovatno je pod tim mislio na komuniste, socijaliste i anarhiste koji su ubili vise od 700,000 svestenika tokom gradjanskog rata. Tokom ovog perioda, Dali je slao telegrame Francu u kojima ga je hvalio jer je potpisivao smrtne kazne za zatvorenike. Dali je Franca i licno upoznao, a 1974. godine je napravio veliki, realisticni, portret Francove unuke kako sjedi na nadrealistickom konju, kroz kojeg se vidi krajolik. Nemoguce je utvrditi jesu li ovi pokloni i postovanje prema Francu bili samo hir ili duboko uvjerenje i vjerovanje u Franca i njegovu politiku. Jednom je cak napisao telegram u kojem hvali komunistickog diktatora Nicolea Ceausescua, zato sto je dodao zezlo medju simbole svoje vlasti. Jedini primjer otvorene "neposlusnosti" prema rezimu bilo je Dalijevo hvaljenje svog prijatelja Federica Garcie Lorce, cak i u periodu kada su njegova djela bila zabranjena.

Dali je kao licnost bio izrazito bizaran. Njegov fizicki izgled, koji se sastojao od sveprisutnog dugog plasta, stapa za hodanje i njegovih karakteristicnih brkova, o kojima se svakodnevno brinuo, uvijek je privlacio pozornost. A o sebi je jednom rekao:

 "Svako jutro kada se probudim, osjetim izuzetnu radost - radost sto sam ja Salvador Dali, i pitam se: "Sta ce novo i lijepo ovaj Salvador Dali danas postici!?"