Kubanski revolucionar, generalni sekretar Komunisticke partije Kube i predsjednik Kube. Fidel Castro rodjen je 13. avgusta 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na porodicnoj plantazi secerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaze od 23.000 ari na kojoj je kao mladic radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohadjao dvije jezuitske skole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. U jezuitsku skolu Belen u Havani upisao se 1942. i uspjesno je zavrsio tri godine kasnije (1945. ). Ozenio se 1948. Mirtom Diaz-Balart, ali je brak zavrsio razvodom 1954. godine.Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rodjen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmladji Castro obnasat ce duznost sefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se jos zenio. Poslednji brak bio je s Daliom Soto Del Valleom i s njom ima pet sinova cija imena redom pocinju na slovo A. Castro je 1950. godine doktorirao pravo na Sveucilistu u Havani. Nakon zavrsenog fakulteta planirao se kandidovati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952., ali je general Fulgencio Batista u drzavnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa te otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste ulozio tuzbu sudu zbog krsenja ustava, ali je sud tuzbu odbacio. No, nesudjeni parlamentarni zastupnik ne odustaje te sa skupinom istomisljenika 26. jula 1953. napada vojarnu u mjestu Monacada. Taj napad je zavrsio neuspjehom i Castro je utamnicen. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove politicke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija i nije bio clan Komunisticke stranke. Nakon pustanja iz zatvora putuje prvo u Sjedinjene Drzave, a potom u Meksiko gdje organizuje revolucionarni pokret nazvan 26. juli. Na sjevernoj obali pokrajine Oriente (2. decembra 1956.) iskrcao se zajedno sa svojim bratom Raúlom, Che Guervarom te jos devet istomisljenika. U pocetku se skriva u planinama Sierra Maestra (slabo naseljenom podrucje na jugoistoku Kube) i prikupljao podrsku za gerilski rat protiv Batiste. Nakon sto je Batista 1. januara 1959. pobjegao s Kube Fidel Castro preuzima vlast, a 16. februara iste godine Castro je postao kubanski premijer. U pocetku se cinilo kako je Castro moderni ljevicar, ali dolaskom na vlast poceo je zastupati prilicno radikalne metode. Istovremeno vrsio je smaknuca i pritvarao hiljade potencijalnih protivnika, nacionalizovao industriju, kolektivizovao poljoprivredu te uspostavio jednostranacku socijalisticku drzavu sto je sve skupa natjeralo veliki broj pripadnika srednje i gornje klase Kubanaca na napustanje domovine.

Dolaskom na vlast bio je neprijateljski raspolozen prema Sjedinjenim Drzavama, a koje su se prijateljski odnosile prema Batisti i cesto se mijesale u unutrasnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon sto je Castrova vlada nacionalizovala rafinerije nafte, secerane i pogone za proizvodnju elektricne energije 1960. Sjedinjenje Drzave su prestale kupovati kubanski secer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Nezadovoljstvo Sjedinjenih Drzava Castrovom vlascu kulminiralo je neuspjesnim pokusajem u kojem su pomocu kubanskih izbjeglica pokusale zbaciti Castra s vlasti (1961.) u tzv. invaziji na Zaljev svinja.  Mozda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u decembru 1961.: "Ja sam marksist-lenjinst i ostacu to do svoje smrti." Ranih 1960-ih Castro je otvoreno priglio komunizam i uspostavio bliske veze sa Sovjetskim Savezom primajuci sve vecu sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoc. U doba 1960-ih i 1970-ih Castrova vlada je ucinila znacajna poboljsanja u kubanskom obrazovnom sastavu i organizaciji zdravstvene brige time prikazujuci kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Americko-kubanski odnosi nastavili su se pogorsavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balisticke projektile dalekog dometa i time prakticno imao cijele Sjedinjene Drzave 'na dlanu'. Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hrusova na povlacenje sovjetskih projektila s Kube. Te 1962. papa Ivan XXIII ekskomunicirao je Castra na osnovu odluke pape Pija XII. (1949.) koja brani katolicima podrzavanje komunistickih vlada.

Kuba predvodjena Castrom aktivno je pomagala revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970-ih i 1980-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Castro je 1979. izabran za vodju Porketa nesvrstanih, poziciju koja mu je dala medjunarodni ugled. Nakon sto je kasnih 1980-ih SSSR poceo provoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je ostro kritikovao takve eksperimente s kapitalizmom i utvrdio kako na Kubi nema potrebe za slicnim reformama. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prekinuo je dotok pomoc Kubi izazivajuci time jos vece propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj dogadjaja odgovorio 1993. kada je dopustio ograniceni niz ekonomskih reformi i djelomicnu legalizaciju privatnog poduzetnistva. Godinu dana ranije (1992.) dopustio je prakticnim katolicima da pristupe komunistickoj stranci. Tada je Kubu poceo nazivati 'sekularnom' drzavom umjesto 'ateistickom' kako ju je do tada volio nazivati. U decembru 1995. posjetio je Kinu i izrazio svoje divljenje domacinima u njihovom uspjesnom kombinovanju ogranicenih ekonomskih reformi i socijalisticke privrede. Po povratku na Kubu, Castro je ipak kritikovao eksperimente s privatnim poduzetnistvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini nacin da se postigne ekonomski rast ocuvanje jednopartijske drzave, ogranicavanje privatnog poduzetnistva i brzo utisavanje politickih protivnika. U februaru 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna zrakoplova za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narusile kubanski zracni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju izbjeglicama s Kube. Americka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jacanjem ekonomskog embarga sto je ukljucivalo i kaznjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi.

Papa Ivan Pavao II posjetio je Kubu 1998. i time postao prvi papa koji je to ikada ucinio. Tokom papine posjete Castro se vise puta u javnosti pojavio zajendo s papom. Uprkos tome papa je u svojim govorima kritikovao Castrov rezim, ali i americki embargo Kube. Iste godine (1998.) Castro je ponovo proglasio Bozic drzavnim praznikom, nakon sto je 1969. ukinut kao drzavni praznik. Kubancima je tada ponovno dopusteno javno slaviti vjerske praznike i odrzavati vjerske procesije. Na nekima od njih sudjelovao je i sam Castro. Nakon smrti Ivana Pavla II Castro je pohodio crkvenu ceremoniju odrzanu u spomen na preminulog papu, a upisao se i u knjigu zalosti u vatikanskom veleposlanstvu. Jednom prilikom upitan kada ce obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) Castro je odgovorio: "Kada se okonca revolucija!" Zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba Castro je u februaru 2008. uputio pismo u kojem objavljuje da se povlaci sa svih drzavnih duznosti, ali ostaje na celu stranke. Umjesto Fidela predjesnik Kube i zapovjednik oruzanih snaga postao je njegov brat Raúl krajem februara iste godine. Fabian Escalanate, covjek koji je bio zaduzen za cuvanje Castra, tvrdi kako je CIA pokusala 638 atentata na Castra. Neka od tih pokusaja ubistva prikazana su u filmu "638 Ways to Kill Castro". Jedan od pokusaja bio je 1959. kada je CIA vrbovala Castrovu bivsu ljubavnicu Maritu Lorenz koja mu je trebala podmenuti otrovne tablete. Kada je Castro shvatio da ga Martia pokusava ubiti tabletama dao joj je pistolj i rekao joj neka puca u njega. No, ona to ipak nije ucinila. Osvrcuci se na brojne pokusaja ubistva Castro je izjavio: "Ako bi prezivljvanje atentata postalo olimpijska discplina, ja bih osvojio zlatnu medalju." Prema dokumentima koje je CIA objavila 2007. jedan od pokusaja ubistva Castra prije invazije u Zaljevu svinja ukljucivao je spregu mafijaskih sefova i CIA-e, a plan ubistva posebno je odobrio Robert Kennedy. Nijedan od tih atentata nije uspio. Kastro je jos uvijek ziv i zdrav.