Eseji

Esej o ženi i ljepoti  Galeb je prilikom posjete svom rodnom gradu, kada je već bio sasvim zreo čovjek posjetio i fra Anđela, čovjeka za koga su ga vezale prijatne uspomene. Pričajući sa njim spontano mu je došlo da ga upita da li postoji bog, koji je za fra Anđela, kao sveštenika zasigurno postojao. Međutim, dobio je odgovor u vidu pitanja da li postiji njegov Bućko? Pošto je Galeb odgovorio da Bućko postoji u njegovim mislima kao sadržaj svijesti, fra Anđelo je konstatovao da tako postoji njegov bog. Fra Anđelo je čovjek sa teološkim shvatanjima svijet, neko za koga bog bezuslovno postoji. Galeb je to vjerovanje u boga doživljavao kao vjerovanje u nešto što brani od života, možda i kao neku vrstu umjetnosti. Ljudi moraju imati neku odbranu od zla, od prolaznosti i od svih izopačenosti ovoga svijeta. Normalno je što ljudi traže neku zaštitu, nešto jače da u to vjeruju, kao u neki vid jedine slobode i pravde, uobličene u boga. Galeb objašnjava fra Anđelu da bog istovremeno i postoji i ne postoji i da se u tome sastoji njegova cjelina.
       Vjerovanja ljudi u boga ima svoju dobru stranu, dok god ljudi vjeruju u nešto, znači da su duhovno živi. Pitanje je međutim, koliko nekadašnja teološka ideja o bogu može biti prihvaćena u današnjem svijetu. Na njegovo mjesto trebalo bi dovesti možda neku dominantniju i uzvišeniju vrijednost, možda i umjetnost u nekom najčistijem obliku. Ali i Galeb shvata da čovječanstvo ne uspijeva zamijeniti prijašnjeg boga, ma koliko se mučio i trudio to mu ne polazi za rukom. Fra Anđelo je ipak u blažoj varijanti, on ne želi nikome na silu nametnuti boga, trudi se da ga bar ljudi usvoje kao sadržaj savijesti, kao jednu vjeru. Ta vjekovna težnja za vjerom u boga možda je samo bila želja da se vjerujue u sebe samoga, pa onda u sve ostalo.
Esej o religiji
Esej o životu i smrti
Esej o umjetnosti i umjetniku