Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da, viteza sustopice tragičeski konac prati:
tvojoj glavi bi suđeno za v'jenac se svoj prodati!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema!
Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema,
gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
za Egista uprav sliči grom nebesni, sud Orestov.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
al nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše?
Plačne, grdne pomrčine - mogu l' one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
al heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše...
Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše!

U Beču na Novo ljeto 1847. goda

Sočinitelj

Lica koja pjesnik nije bio unio u spisak:
Vuk Marković, jedan Cuca, jedan vojnik, drugi vojnik,
svat Crnogorac, svat Turčin, đače, đaci.

Gluho doba noći, svak spava.

Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
ka skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu ka jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!
Vizantija sada nije drugo
no prćija mlade Teodore;
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Branković s Gertukom.
Muhamede, to je za Gertuku!
Sjem Azije, đe im je gnjijezdo,
vražje pleme pozoba narode -
dan i narod, kako ćuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki nešto, ne ostade ništa;
strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilića,
al' umrije tužnim izgnanikom. -
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi...
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
"Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi..."
Pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije? -
Kad današnju premislim vijeću,
raspale me užasa plamovi:
isklati se braća među sobom,
a krvnici, jaki i opaki -
zatrijeće sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Čas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoše,
da ne varam narodnje nadanje.

Vuk Mićunović leži blizu vladike; pritajio se kao da spava, ali sve čuje divno.

Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
i topiš se u srpske nesreće?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kušaju,
silu mišce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmašaju
i sječenjem u opkladu plećah;
da slušaju božju leturđiju
i da vode kolo oko crkve -
da viteštvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima!
Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a žene nariču;
nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana glava:
vidiš ove pet stotin momčadi,
koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe vidijesmo?
Viđaše li kako strijeljaju,
ka se grada vješto izigraše,
kako hitro grabljahu kapice?
Tek što vučad za majkom pomile,
igrajuć se strašne zube svoje
već umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne može više mirovati,
nego svoje razmeće gnijezdo,
grabeć slamku jednu i po jednu
s njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momčadi ove te su ovđe
šest putah je jošt ovliko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule ocrniti;
borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše...
Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se naše zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!

Iznijeli su krste s Lovćena navrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli, gađaju puškama i broje kolika puta koja odjekne.

Čudne puške, valja mušku glavu!
Svaka naša šest putah odjekne,
a džeferdar Tomanović-Vuka
devet putah jednako se čuje.

Vidite li čudo, Crnogorci!
Prisuka sam pedeset godinah,
na Lovćen sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vršinu:
sto putah sam gledao oblake
đe iz mora dođu na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strašnijeh gromovah;
sto putah sam ovđena sjedio
i grija se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gleda, sluša đeno cijepaju;
gleda jekom grada stravičnoga
đe s' poda mnom jalove oblaci,
al' ovoga čuda jošt ne viđeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je naše Gore Crne,
sve je oblak pritiska jednako,
svud se čuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije.
I dosta je dobro primarilo
ka je ovo brdo vazda hladno.

Viđeste li čudo i znamenje
ka se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Koma k Lovćenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja živa napraviše.
Oh, divan li bješe pogledati!
U svijet ga jošt nije takvoga
ni ko čuo niti ko vidio.
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!

Na što mjeriš džeferdarom, Draško?

Hoćah ubit jednu kukavicu,
a ža mi je fišek oštetiti.

Nemoj Draško, tako ti života!
Ne valja se biti kukavica...
Ali ne znaš, rđa te ne bila,
da su one šćeri Lazareve?

Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.

Što grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego đeca!

Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.

Puštite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.

Pustiše jarebice, i vratiše se s krstima otkuda su ih i digli.

Glavari su se makli na stranu, a narod kolo vodi.

Bog se dragi na Srbe razljuti
za njihova smrtna sagrešenja.
Naši cari zakon pogaziše,
počeše se krvnički goniti,
jedan drugom vadit oči žive;
zabaciše vladu i državu,
za pravilo ludost izabraše.
Nevjerne im sluge postadoše
i carskom se krvlju okupaše.
Velikaši, proklete im duše,
na komate razdrobiše carstvo,
srpske sile grdno satriješe;
velikaši, trag im se utro,
raspre sjeme posijaše grko,
te s njim pleme srpsko otrovaše;
velikaši, grdne kukavice,
postadoše roda izdajice.
O prokleta kosovska večero,
kud ta sreća da grdne glavare
sve potrova i trag im utrije;
sam da Miloš osta na srijedi
sa njegova oba pobratima,
te bi Srbin danas Srbom bio!
Brankoviću, pogano koljeno,
tako li se služi otačastvu,
tako li se cijeni poštenje?
O Miloše, ko ti ne zavidi?
Ti si žertva blagorodnog čuvstva,
voinstveni genij svemogući,
grom stravični te krune razdraba!
Veličastvo viteške ti duše
nadmašuje besmrtne podvige
divne Sparte i velikog Rima;
sva viteštva njina blistatelna
tvoja gorda mišca pomračuje.
Šta Leonid oće i Scevola
kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
prestol sruši a tartar uzdrma.
Pade Miloš, čudo vitezovah,
žertvom na tron biča svijetskoga.
Gordo leži veliki vojvoda
pod ključevma krvi blagorodne,
ka malopred što gordo iđaše,
strasnom mišlju prsih nadutijeh,
kroz divjačne tmuše azijatske,
gutajuć ih vatrenim očima;
ka malopred što gordo iđaše
k svetom grobu besmrtnog života,
prezirući ljudsko ništavilo
i pletenje bezumne skupštine.
Bog se dragi na Srbe razljuti:
sedmoglava izide aždaja
i satrije Srpstvo svekoliko,
klevetnike grdne i klevetu.
Na razvale carstva junačkoga
zasja sveta Miloševa pravda,
okruni se slava vjekovječno
Miloševa oba pobratima
i lijepe kite Jugovićah.
Srpskoj kapi svud ime pogibe.
Postadoše lafi ratarima,
isturči se plahi i lakomi -
mlijeko ih srpsko razgubalo!
Što uteče ispod sablje turske,
što na vjeru pravu ne pohuli,
što se ne hće u lance vezati,
to se zbježa u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu svobodu.
Sve su naše glave izabrane!
Momci divni, isto ka zvijezde;
što su dosad ove gore dale,
svi padali u krvave borbe,
pali za čest, ime i svobodu.
I naše su utirali suze
vješti zvuci divnijeh gusalah.
Proste naše žertve svekolike
kad je naša tvrda postojbina
sile turske nesita grobnica.
Što je ovo evo neko doba
te su naše gore umučale,
ne razležu ratnijem klicima?
Počinu ni rđa na oružje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Nekršću se fore usmrđeše...
Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!
Smrad uhvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta!

Čujete li kolo kako pjeva?
Ka je ona pjesna izvedena,
iz glave je cijela naroda.
I imaju razlog Crnogorci
na nas dići prokletu gomilu.
Ne smijemo ništa započeti
što bi narod k viteštvu zažeglo,
što bi svete kosti prađedovske
ogranulo, da u grob igraju, -
a ka guske sve nešto ćukamo.
Udri vraga, ne ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta!

Imaš razlog, vojvoda Milija.
I dabogda trag nam se zatro
kad pod ovom živjeli maramom!
Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst časni pljuju!

Što bi ovo te jošt ne dođoše
Ozrinići, naši krajičnici?
A bez njih se poslovat ne može;
najedno se bolje razbiramo.

Otišli su na stanak Turcima
da nekakvo roblje mijenjaju;
ema sam im posla poklisara:
tek se vrate, da ovamo idu,
da hitaju da ne dangubimo,
e ovome već trajanja nije.

Dođoše i Ozrinići

Koje jade dangubite, ljudi?
Pogibosmo ovđe čekajući,
nestade ni arča u torbice,
a duhana nesta u toboce;
vrat iskrivih uz polje gledeći
da ako se niz njeg' pomolite.

Hitali smo da prijed dođemo,
ma nikako ne mogasmo brže:
no Pecirep i stari Baleta
sakupili dvadest tridest drugah,
pa u dugu s četom zapadnuli,
dočekali karvan od Nikšićah;
pokolji se na drum sa Turcima,
četrnaest posjeci Turakah
i uzmi im sedamdeset konjah
i dvije tri uhvati robinje.
Pa ni dođe knjiga od Nikšićah,
i u knjizi deset pobratimstvah
na Poljane da se sastanemo,
da im damo roblje na otkupe;
pa smo bili na stanak Turcima,
stoga smo se malo zadocnili.

Što zboraše Hamza i Nikšići?
Šćaše li im mila vjera biti
da izdižu mirno u Rudine?

To znaš, Bajko, bi im mila bila,
od dobra se jošt bježalo nije.
Ka ne žele Turci dobrovanje,
da u miru raširuju ovce?

Riječanja bi li među vama
oko roblja al' oko drugoga?

Bi, Rogane, grdna razgovora!
Da li ne znaš Turke od Nikšićah?
U malu se dlanu ne isklasmo,
da pas pasu dovijek kažuje
za krvavo naše sastavanje.

A s česa se to malo svadiste?
Ko najprvi smuti na sastanku?

Ka iz ruge to bi u početku.
Vuk Mandušić i Vuk Mićunović
započeše s Hamzom kapetanom
oko vjere nešto popovati;
dok odjednom oni zagustiše,
uljegoše u krupne riječi.
reče Hamza Mićunović-Vuku:
"Ja sam bolji, čuj, Vlaše, od tebe,
bolja mi je vjera nego tvoja!
Hata jašem, britku sablju pašem,
kapetan sam od careva grada,
u njem vladam od trista godinah;
đed mi ga je na sablju dobio
đe su carstvo sablje dijelile,
te mu tragu osta za gospodstvo."
Raspali se Mićunović Vuče,
pa se Hamzi poprimače blizu:
"Kakvo Vlaše, krmska poturice!
Đe izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kažeš i Kosovo?
Da l' na njemu zajedno ne bjesmo,
pa ja rva i tada i sada?
Ti izdao prijed i poslijed,
obrljao obraz pred svijetom,
pohulio vjeru prađedovsku,
zarobio sebe u tuđina!
Što se hvališ gradom i gospodstvom -
svi gradovi što su do nas turski,
jesam li ih opsuo mramorjem,
te nijesu za ljude gradovi
no tavnice za nevoljne sužnje?
Bič sam božji ja spleten za tebe,
da se stavljaš što si uradio!"

Mićunović i zbori i tvori!
Srpkinja ga jošt rađala nije
od Kosova, a ni prijed njega...

Jošt nijesam lijepo kazao
oko šta se na stanak poklasmo.-
Utrkmismo Vuka s kapetanom.
Znate našu momčad ozrinićku:
đe god dođu, svud zameću šalu.
Vrag donio na sastanak bješe
i staroga odžu Brunčevića;
i u njega nekakva šišana,
lakat u njoj bješe al' ne bješe.
Objesio pušku o ramenu,
pa čepuka, tamo i ovamo,
po poljani kao svi ostali;
a odovud neki od našijeh,
umimogred, pokraj odže mini
i tisni mu od lakta rožinu
njegovojzi u grlić šišani.
Bože jedan, tri stotine drugah,
sve popada mrtvo od smijeha!
A odža se čudi šetajući
što se radi od toliko ljudih,
dokle viđe u pušku rožinu.
Tu se odmah pomutismo grdno,
pobismo se ognjem iz pušakah;
napravismo petnaest nosilah,
šest našijeh, devet njihovijeh.

Vrijeme je da se okupimo,
vrijeme je da što uglavimo.
Naš se posa svuda proćukao.
Kad opaze braća nekršćena,
neće oni ka mi rastezati.

Svak je doša ko je od potrebe,
al' nijesu pet Martinovićah.
I nije im bez neke nevolje,
a bez njih se nikako ne može.

Hajte, ljudi, da što poslujemo,
ali doma hajte da idemo,
da se s nama đeca ne rugaju;
pa s Turcima kako koji može,
a ja znadem, đe mi šake padne.
A evo smo kao oni miši
te za mačku zvono pripravljahu.

Dođoše Martinovići

Evo i vi, već se načekasmo!
A evo se, ljudi, okupljamo
ka svatovi, pjani što se priča.
To je vama doista sramota,
jer je vama ponajbliže doći.

Nemoj, Vuče, i ostala braćo!
Davno bismo na sastanak došli,
no se nešto ružno dogodilo,
te smo vi se malo odocnili.

Je li vino goste posvadilo,
ka je vama ovo krsno ime?

Nije svađe među goste bilo,
no ni Turci ženu ugrabiše.

Kakvu ženu, rugaš li se zbilja?
Danu pričaj što se dogodilo,
a ne boj se, svak će te slušati;
takve posle svako rado sluša.

Pričaću vi za toga đavola.
Mi igrasmo u kolu s gostima,
ređasmo se naokolo vinom,
dokle puška izviše Pišteta
puče jedna, i čovjek pokliče:
Ko je vitez, ko je dobri junak!
Povede se roblje crnogorsko!
Pokliči se onoj narugasmo:
kakvo roblje sasred Gore Crne!
Pjan, rekosmo, pa misli da poje.
Dokle dvije jedna iza druge:
cik! cic! i opet, izdušit ne daše;
i klikuje čovjek kao prijed.
Ono nije bez nekakve muke!
Ugrabismo puške, potrčasmo.
Kad onamo, imaš što viđeti:
Mujo Alić, turski kavazbaša,
odveo nam Ružu Kasanovu
i uteka s bratom najmlađijem.
Evo ima više no godina
otka nešto među sobom glave.
Ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?

Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.

Nijesam vi sve jošt iskazao.
Kuku onoj duši zadovijek
te je Ruži narok izgubila,
te je dala Ružu za Kasana,
zatvorila vilu u tavnicu,
jere je Kasan bruka nevaljala.
I čujte me dobro, Crnogorci:
trag po tragu meni poginuo,
da je bješe Srbin ugrabio
ako hoćah glave obratiti,
ta nevolja kako me boljela!
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo.
Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.
Tu smo grdno obraz ocrnili
i od Boga dio izgubili.

Bože dragi, čudna dogovora!
Bi li ovo đeca poslovala?
Ne smijemo činit što činimo,
ne smijemo javit što je javno;
neke misli na vrat tovarimo
ka da posla do mislit nemamo,
ka da činit što treba ne znamo.
Kad sam gode mnogo razmišljava,
vazda mi se posa povukova.
Ko razgađa, u nas, ne pogađa.

Vladika Danilo viđe da su se okupili svi, pa i on iziđe među njih.

Ne drži nas ovako, vladiko,
no otršaj ovoliko ljudstva.
Svako gleda što će čut od tebe,
a ti si se nešto zamrsio:
nit' što zboriš niti nas otršaš,
u obraz si kao zemlja doša;
sam se šetaš poljem bez nikoga,
nit' što jedeš niti zaspat možeš.
krupno nešto učiš u pameti, -
zbili ti se snovi na Turčina, -
a ja zebem od mnogo mišljenja.

Slušaj, Vuče, i ostala braćo!
Ništa mi se nemojte čuditi
što me crne rastezaju misli,
što mi prsa kipe sa užasom.
Ko na brdo, ak' i malo, stoji
više vidi no onaj pod brdom;
ja poviše nešto od vas vidim -
to je sreća dala al' nesreća.
Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.
Bijesna se bratstva isturčila;
tek domaće napadnemo Turke,
svoj svojega nikad puštat neće;
razluči se zemlja na plemena,
krvava se isklati plemena,
vrag đavolu doći u svatove
te svijeću srpsku ugasiti!
Zlo se trpi od straha gorega.
ko se topi hvata se za pjenu;
nad glavom se nadodaju ruke!

Što se mrči kada kovat nećeš?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?
Priđe si im s koca utekao,
dabogda im skapa na čengele!
Žališ nešto, a ne znaš što žališ;
s Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
domaćima tobož da s' umiliš,
a jednako, nemoj se varati!
Kako bi im zapa, da te mogu,
glavu bi ti onaj čas posjekli
al' ti živu ruke savezali
da te muče, da srce naslade.
Vrana vrani oči ne izvadi;
brat je Turčin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.

Imaš razlog, ali ne toliko.
To se moglo sve ljepše kazati,
da mu tako rane ne vrijeđaš
i grkom ga ne otruješ tugom.

Svi muče, niko ni u nos.
Noć je mjesečna; sjede oko ognjevah i kolo na Veljem guvnu poje.

Čašu meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.
Beg Ivanbeg, junačko koljeno,
boraše se kao laf s Turcima
na sve strane u gore krvave.
Polu zemlje Turci mu uzeše,
no pošto je svu obliše krvlju
i pošto mu brata izgubiše,
zmaja ljuta vojvodu Uroša,
na širokom polju Ćemovskome.
Žali Ivan brata jedinoga:
žalije mu vojvode Uroša
no obadva da izgubi sina;
žalije mu vojvode Uroša
no svu ovu zemlju što je izgubio;
žalije mu vojvode Uroša
nego oči da je izgubio, -
da bi oči za brata Uroša!
Junaku se češće putah hoće
vedro nebo nasmijat grohotom.
Ivan časom nazdravi osvete,
svetim pićem, Bogom zakršćenim.
B'jele vlase niz pleći prosuo,
b'jela brada vije do pojasa;
ruke stare, u njih mač i koplje,
krvave mu ruke i oružje;
koracima broji tursko trupje,
skače starac kako hitro momče.
Bože dragi, da ga san ne vara
te ovako starac uzletio?
Sreća se ja stara probudila:
u Karuče, na kraju Crmnice,
od petnaest hiljadah Turakah
ne pustiše živa nijednoga;
i danas je pobjeno mramorje
divne slave Crnojević-kneza.
Bog da prosti Uroševu dušu!
Krasne žertve što joj učiniše.

Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova!
Junaštvo je car zla svakojega,
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!
Vječna zublja vječne pomrčine
nit' dogori niti svjetlost gubi.

Đe je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom počine.
je li instinkt al' duhovni vođa,
Ovde ljudsko zapire poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čovjeka.
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Žrec Evrope s svetoga amvona
huli, pljuje na oltar Azije;
lomi teški topuz azijatski
svete kule pod sjen raspjatija.
Krv pravedna dimi na oltare,
ćivoti se u prah razvijaše.
Zemlja stenje, a nebesa ćute...
Luna i krst, dva strašna simvola -
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u lađici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.
Ali hula na svešteni ćivot
koji ga je mlekom odranio -
to mi prsa u tartar pretvara.
Čvor ne treba na pravu mladiku;
što će luna na krst stradanija,
što l' bijela suncu na zjenicu?
Vjero prava, kukavna siroto!
Strašno pleme, doklen ćeš spavati?
Neki jedan, to je ka nijedan,
nako da je više mučenija.
Vražja sila odsvud oklopila;
da je igđe brata u svijetu
da požali, ka da bi pomoga.
Pomrčina nada mnom caruje,
mjesec mi je sunce zastupio.
Uh, što mislim, kud sam zaplivao?
Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka došla ti je žnjetva.
Divne žertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
čujem lelek đe gore prolama.
Treba služit česti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može -
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.

Bog sa nama i anđeli božji!
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smućene vjetrove,
ka u marču kad udri vještica
al' u jesen mutnu vjedogonja.

Vladika se trza kao iza sna.

Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Tako, već nikako!

Ne... ne... sjete da i jošt zborimo!
Ja bih, braćo, s opšteg dogovora
da glavare braće isturčene
dozovemo na opštemu skupu,
da im damo vjeru do rastanka,
eda bi se kako obratili
i krvavi plamen ugasili.

Hajd, vladiko, i to obidimo,
ma zaludu, na ti božju vjeru!
Što se crnim zadoji đavolom,
obešta se njemu dovijeka,
Oni će nam i bez vjere doći,
među nama stati nadebljati;
kakve su ti oni poglavice,
nazivlju se carevi sinovi!

Otpraviše tri četiri druga da pozovu na skup turske poglavice.

Ljuta kletva pade na izroda!
Prokle mati od nevolje sina,
te knjeginja Ivanbegovica,
prokle Mara svog sina Stanišu.
Progrize joj sisu u posanje,
rajsko piće prosu u njedrima.
Stiže đecu roditeljska kletva!
Staniša je obraz ocrnio,
pohulio na vjeru Hristovu,
na junačko pleme Crnojevo;
obuka se u vjeru krvničku
i bratske je krvi ožednio.
Grdne treske povrh Lješkopolja!
Dva se brata bore oko vjere,
a oko njih hiljade ratnikah.
Stiže sina materina kletva,
pogibe mu vojska svakolika.

bježi Stanko uprav Bajazitu,
da s njim jede madžarske nosove.
O gnjijezdo junačke svobode,
jeste li te Bog nagleda okom,
mnogo li se muke prenijelo,
mnoge li te čekaju pobjede!

Dođoše poglavice turske, okolo sedam osam, i posjedaše s Crnogorcima, svi muče i gledaju preda se.

Koje se se jade skamenili?
Što razgovor kakav ne počnete,
no pospaste i pozamrcaste?

Baš aferim, kneže ozrinićki!
Ja ću počet, kada drugi neće.
Stotina se skupilo glavarah,
nas Turakah i Crnogoracah.
Ja znam divno što smo okupljeni:
da mirimo krvi međusobne.
Nego hajte, od zemlje glavari,
među sobom da način vidimo
i smirimo dvije porodice,
Velestovce i Turke ćeklićke,
pa Bajice i bratstvo Aliće, -
da radimo da ih pomirimo
al' od mira vjeru uhvatimo.
Ja ću prvi poći pred kumama,
ja za glave bratsko mito dati.
Tek smirimo, dinar prekinimo
i krvnice puške objesimo!

Efendija, ti ne ugoneta
oko šta se ovo okupilo,
no si s kraja počeo tanjega.
A mudar si i književnik, kažu.
Učio si knjigu u Carigrad,
ne nekakvu ćabu pritvrdio.
Ali ti se jošt hoće pameti -
poteža je ova naša škola.

Muči opet a svaki gleda preda se.

Bože dragi, koji sve upravljaš,
koji sjediš na prestol nebesni
te mogućnim zažižeš pogledom
sva svijetla kola u prostoru;
ti, koji si razvija prašinu
ispod tvoga trona svijetloga
i nazva je tvojim mirovima,
te si prašak svaki oživio,
nasija ga umnijem sjemenom;
ti, te knjigu držiš mirobitnu,
u koju su sudbe upisate
mirovima i umnim tvarima,
koji se se milosno sklonio
djejatelne oživit členove
malom mravu ka gordome lafu, -
provedri mi više Gore Crne,
uklon' od nje munje i gromove
i smućeni oblak gradonosni!
Da, nijesu ni krivi toliko;
premami ih nevjera na vjeru
ulovi ih u mrežu đavolju.
Što je čovjek? Ka slabo živinče!

Pogledaju se Turci ispod očih.

Med za usta i hladna prionja,
a kamoli mlada i vatrena!
Slatka mama, no bi na udicu:
Pij šerbeta iz čaše svečeve,
al' sjekiru čekaj među uši!
Strah životu kalja obraz često;
slabostima smo zemlji privezani,
ništava je, nego tvrda veza.
Ali tice te su najslabije
lovi svjetlost lisičijeh očih,
nego orla krijući gledaju.
Za vrsnijem bratom ali sinom
pusti glasi milost utrostruče;
nađeno je draže negubljena;
iza tuče vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je duša,
iza plača veselije poješ.
Oh, da mi je očima viđeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo činilo
da mi sv'jetli kruna Lazareva,
e sletio Miloš među Srbe;
duša bi mi tada mirna bila
kako mirno jutro u proljeće
kad vjetrovi i mutni oblaci
drijemaju u morskoj tavnici.

Turci se mrko pogledaju.

Ja se čudim, lijepe mi vjere,
kakav davaš prigovor, vladiko!
Vidije li suda od dva pića,
ali kape za po dvije glave?
Manji potok u viši uvire,
kod uvora svoje ime gubi,
a na brijeg morski obojica.
Oli čele hvatat u kapicu
da uljanik u gori zametneš?
Niko meda otle jesti neće.-
Goniš kamen badava uz goru.-
Staro drvo slomi, ne ispravi.-
I zvjerad su isto kao ljudi,
rod svakoji svoju vjeru ima;
za kokošku i orla ne pitam,
no što strepi laf od guske, kaži!

Ja se ovoj i čudim raboti!
Pop grešnika za grehove pita,
da ga đavo nije prevlastio,
a đavola jošt nijesam gleda
da se popu ispovijedao.

Kad me žena pita đe sam bio,
kazaću joj da sam so sijao.
Kuku njojzi ako ne vjerova!

Sad mi pade na um ona priča
kad onoga iz jame vadiše:
po mu lica crno, po bijelo.

Uleće mi jedna muha u nos,
šteta će me nečesova naći.

Kako su mi dlani zasvrbili,
da se hoće ko đe posvaditi,
bismo globe golemo uzeli.

Teške puške, igđe li ikoga!
Ka je nosiš, Bog-ti-bratska, Stanko?

Teke, brate, što se derem njome,
evo neko doba ne valja mi.

Kako sam se sinoć ismijao!
U kuću mi odnekud dođoše
dva momčeta, te krasna, bjelička.
Počeše se šalit ka umiju:
kako su im neki od starijih
ogradili negđe vodenicu
đe niti je splake ni potoka;
kad prigradi, spazi se za vodu!

Bješe mi se snaha pomamila,
bez putah je ništa održati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kaže: Na sugreb je stala,
neki kaže: Splele je mađije.
Svud je vodi po manastirima
i čita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Anđeliju,
kumi vraga-ništa ne pomaže!
Te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.

Turci braćo, - u kam udarilo!-
što ćemo vi kriti u kučine?
Zemlja mala, odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat može
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No primajte vjeru prađedovsku,
da branimo obraz otačastva.
Ćud lisičija ne treba kurjaku!
Što jastrebu oće naočali?
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,-
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem
Je l' ovako, braćo Crnogorci?

Tako, već nikako!

Što zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!
Kakva jaja, poste i badnjake
vi na pravu vjeru tovarite?
Rad noći se zublje uvijaju,
ali što će u sunčane zrake?
Alah, more, mudra razgovora!
Krst i nekrst sve im je na usta;
snijevaju što biti ne može.
Bogu šućur, dvjesti su godinah
otka paši vjeru prihvatismo,
izmećari dinu postadosmo.
Ćabo sveta, nema u nas hile!
Što će slabo raskršće lipovo
pred ostrotom vitoga čelika?
Svetac pravi mahne li topuzom,
od udara zaigra mu zemlja
kako prazna povrh vode tikva.
Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo?
Ne poznaješ čistog raja slasti,
a boriš se s Bogom i s ljudima,
bez nadanja živiš i umireš.
Krstu služiš, a Milošem živiš!
Krst je riječ jedna suhoparna,
Miloš baca u nesvijest ljude
al' u pjanstvo neko prećerano.
Više valja dan klanjanja jedan
no krštenja četiri godine.
O hurije, očih plavetnijeh,
te mislite sa mnom vjekovati,
đe ta sjenka, što je dići može
da mi stane pred vašim očima?
pred očima koje strijeljaju,
koje kamen mogu rastopiti,
a kamoli slaboga čovjeka,
rođenoga da se od njih topi;
pred očima vode prebistrene,
đe u dvije sveštene kapljice
predjel širi vidiš božje sile
no s planine u proljetnje jutro
što ga vidiš nad bistrom pučinom!
O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju;
o Stambole, svečeva palato,
istočniče sile i svetinje,-
Bog iz tebe samo begeniše
črez proroka sa zemljom vladati!
Što će mene od tebe odbiti?
Sto putah sam u mojoj mladosti
iz mindera u zoru hitao
na tvoj potok bistri i čudesni,
nad kojijem ogleduješ lice
ljepše sunca, zore i mjeseca.
U nebu sam, u moru, gledao
tvoje kule i ostre munare,
s kojih su se k nebu podizali
u svanuće, u divnu tišinu,
hiljadama svešteni glasovi,
glaseć nebu ime svemoguće,
zemlji ime strašnoga proroka.
Kakva vjera s ovom da se mjeri?
Kakav oltar bliže neba stoji?

Efendija, ovako ti hvala!

(podiže kapu)

Lijepu ni iščita prediku:
što tražili, ono smo i našli!

Krst i topuz neka se udare,
kome prsne čelo, kuku njemu!
Jaje zdravo dobije slomljeno.
Što uzmognem, čućete hoću li!

Ema neću, božija vi vjera,
više slušat odže u Ćekliće
đe guguće svrh one stugline
ka jejina svrh trule bukvine!
Koga zove uz one glavice
svako jutro kako zora sine?
Ja mnim ga je doista dozvao,-
jer mi nije lakši, što ću kriti,
nego da mi na vrh glave stoji.

Lijevo mi uho sad zapoja,
ja se nadam veselome glasu.

Danu, Bajko, puhni mi u oko,
jere mi se grdno natrunilo.

Ukrešite koji da pušimo!
To je duša vjeri prorokovoj,
neće biti žao efendiji.

Gavranovi graču i biju se,
cijene će brzo mesa biti!

Ne prelaz' mi preko puške, Bajko,
no se natrag preko nje povrati!

Ovaj drži za rep adži-Adža,
i puštit ga zadovijek neće
dok pogine kučka ali žrvni.

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko
siplje li se bulah ka Srpkinjah?

O prokleta zemljo, propala se!
Ime ti je strašno i opako.
Ili imam mladoga viteza,
ugrabiš ga u prvoj mladosti;
ili imah čojka za čovjestvo,
svakoga mi uze priđe roka;
ili imah kitnoga vijenca
koji kruni čelo nevjestama,
požnješ mi ga u cv'jetu mladosti.
U krv si se meni pretvorila!
Istina je, ovo nije drugo
do gomile kostih i mramorah
na kojima mladež samovoljna
pokazuje toržestvo užasa.
O Kosovo grdno sudilište,
nasred tebe Sodom zapušio!

Pi, serdare, grdna razgovora!
Što su momci prsih vatrenijeh,
u kojima srca pretucaju
krv uždenu plamenom gordošću?
Što su oni? Žertve blagorodne
da prelaze s bojnijeh poljanah
u veselo carstvo poezije,
kako rosne svijetle kapljice
uz vesele zrake na nebesa.
Kud će više bruke od starosti?
Noge klonu, a oči izdaju,
uzbluti se mozak u tikvini,
pođetinji čelo namršteno;
grdne jame nagrdile lice,
mutne oči utekle u glavu,
smrt se gadno ispod čela smije
kako žaba ispod svoje kore.
Što spominješ Kosovo, Miloša?
Svi smo na njem sreću izgubili;
al' su mišca, ime crnogorsko
uskrsnuli s kosovske grobnice
nad oblakom, u viteško carstvo,
đe Obilić nad sjenama vlada.

S Muhamedom i glupost u glavu!
Teško, Turci, vašijem dušama,
što obliste zemlju njenom krvlju!
Malene su jasli za dva hata.

Jok, serdare, ne ugađeš putom!
Vjera turska podnijet ne može
da se haba dokle glava skoči.
Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti,
ka u sahan što se čorbe slažu.
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubovi više ne trebuje.

Bismo, Turci, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav.
Grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje:
oči zbore što im veli srce.

Glete, ljudi, lijepa saruka!
Đe ga kupi, aga, amanati?

Nijesam ga, Vuče, kupovao,
no mi ga je vezir poklonio
kad sam ljetos u Travnik hodio.

Ljubovi ti, nabavi mi takvi!
Daću vola za njega iz jarma.

Ja ću ti ga pokloniti, Vuče,
tek ako ćeš da se okumimo;
milo mi je s takvijem junakom.

Nema kumstva bez krštena kumstva,
ako hoćeš i četvorostruko.

Šišano je isto ka kršćeno.

Kum ću biti, a prikumak nigda!

Velika graja i pravdanje među Turcima i Crnogorcima, nego mudriji razdvajaju da se ne pokolju, sve umuča, niko ništa

Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klaše se ljetnji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kažuje
ka nevjernoj kući Brankovića;
no svi pali jedan kod drugoga,
pjevajući i Turke bijući,
a trojica samo pretekoše
pod gomile mrtvijeh Turakah-
ranjene ih Turci pregazili.
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog će učiniti
spomen duši a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga
na Šenđera udriše vezira
priđe zore na polje krstačko.
Pregaocu Bog daje mahove!
Raskrhaše silu Šenđerovu.
Blago tome ko se tu nagnao,
već ga rane ne bole kosovske,
već Turčina ni za što ne krivi.
Vitezovi, Srbi vrtijeljski,
luča će se vazda prizirati
na grobnicu vašu osveštenu!

Dohode deset kavazah iz Podgorice od vezira novoga, koji oblazi carstvo, i daju vladici Danilu pismo, vladika ga čita, zamišljen

Kaž', vladiko šta ti vezir piše.
Već nećemo da se krije ništa,
svi ako će okrilatit Turci!

Selim vezir, rob roba svečeva,
sluga brata sunca svijetskoga,
a poslanik od sve zemlje cara.
Na znanje vi, glavari s vladikom!
Car od carah mene je spremio
da oblazim zemlju svukoliku,
da uredbu vidim kako stoji:
da se vuci ne prejedu mesa;
da ovčica koja ne zanese
svoje runo u grm pokraj puta;
da podstrižem što je predugačko,
da odlijem đe je prepunano;
da pregledam u mladeži zube
da se ruža u trn ne izgubi,
da ne gine biser u bunište;
i da raji uzdu popritegnem,
e je raja ka ostala marva.
Pa sam čuo i za vaše gore.
Porodica sveta Prorokova
zna junaštvu pravednu cijenu.
Lažu ljudi što za lafa kažu
da se miša i najmanje boji.
Hajte meni pod mojim šatorom,
ti, vladiko, i glavni serdari,
samo da ste caru na bjeljegu,
za primiti od mene darove,
pa živite kao dosle što ste.
Jaki zubi i tvrd orah slome;
dobra sablja topuz iza vrata,
a kamoli glavu od kupusa.
Šta bi bilo odučiti trske
da ne čine poklon pred orkanom?
Ko potoke može ustaviti
da k sinjemu moru ne hitaju?
Ko izide ispod divne sjenke
Prorokova strašnoga barjaka,
sunce će ga spržit kao munja.
Pesnicom se nada ne rasteže!
Miš u tikvi - što je nego sužanj?
Uzdu glodat - da se lome zubi!
Nebo nema bez groma cijenu.
U fukare oči od splačine.
Pučina je stoka jedna grdna -
dobre duše, kad joj rebra puču.
Teško zemlji kuda prođe vojska!

Trgovac ti laže sa smijehom,
žena laže suze prosipljući;
niko krupno ka Turčin ne laže!

Ne držimo ove poklisare,
nego da se brže otršaju
da im paša štogod ne dvoumi.
Nek zna prijed, pa čini što može!

Otpiši mu kako znaš, vladiko,
i čuvaj mu obraz ka on tebi!

Od vladike i svijeh glavarah
Selim-paši otpozdrav na pismo.
Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, al' zube polomi!
Nije vino pošto priđe bješe,
nije svijet ono što mišljaste.
Barjaktaru darivat Evropu-
grehota je o tom i misliti!
Velja kruška u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je počela skakati;
prepuniste mješinu grijeha!
Puče kolan svečevoj kobili.
Leopoldov hrabri vojevoda,
Sobijevski, vojvoda savojski
salomiše demonu rogove.
U ćitapu ne piše jednako
za dva brata jednoimenjaka.
Pred Bečom je Burak posrnuo,
obrnuše kola niza stranu.
Ne trebuje carstvo neljudima,
nako da se pred svijetom ruže.
Divlju pamet a ćud otrovanu
divlji vepar ima, a ne čovjek.
Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovjestvom.
Ja se sjećam što si reći htio.
Tragovi su mnogi do pećine-
za gorske se goste ne pripravlja!
U njih sada druge misli nema
do što ostre zube za susjede,
da čuvaju stado od zvjeradi.
Tijesna su vrata uljaniku,
za međeda skovana sjekira.
Jošt imate zemlje i ovacah,
pa harajte i kože gulite!
U vas stenje na svakoju stranu
zlo, pod gorim, kao dobro, pod zlom.
Spuštavah se ja na vaše uže,
umalo se uže ne pretrže;
otada smo viši prijatelji,
u glavu mi pamet ućeraste.

Svrši pismo i čita ga naglas pred svijema (Crnogorcima i Turcima)

Eto pismo, pa sad put za uši!
Dajte mu ga da se razgovori.

Poslanici vezirski, neveseli, odlaze

Drž, ridžale, uzmi ovaj fišek,
ponesi ga na poklon veziru
i kaži mu da je to cijena
koje drago glave crnogorske.

Kakav fišek na poklon veziru,
samovoljni kavurski hajduče!
Ne zbori se tako s vezirima,
no đe dođu donose groznicu,
suze skaču same na očima
i zahuči zemlja od kukanja!

Da nijesi u kuću došao,
znao bih ti odgovorit divno;
ema hoću nešto svakojako.
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e više ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučina.
Ja ne pržim zemlje i narode,
ama mnogi grdni mučitelji
na nos su se preda mnom pobili;
mnoge bule vaše kukajući,
za mnom crna kluvka razmotale.

Odoše kavazi vezirski. - Biju se dva kokota kod skupštine.

Vidite li ova dva đavola!
Oko šta se oni dva poklaše,
jedan drugom oči iskopaše?
Za njima su tridest kokošakah,
mogu živjet kao dva sultana
da im dade nekakva nesreća.
I što mi je do njihove svađe-
a voli bih da nadjača manji;
a ti, aga, brade ti svečeve?

A ja voli da nadjača viši.
Rašta ga je Bog višega dao:
kad je viši, neka je i jači!

Noć je mjesečna, sjede oko ognjevah i kolo na velje guvno poje.

Novi Grade, sjediš nakraj mora,
i valove brojiš niz pučinu
kako starac, na kamen sjedeći,
što nabraje svoje brojanice.
Divna sanka što si onda snio!
Mlečići te morem poduzeše,
Crnogorci gorom opasaše;
sastaše se u tvoje zidove,
okropiše krvlju i vodicom-
te od tada ne smrdiš nekršću.
Topal-paša su dvadest hiljadah
da pomože Novome hitaše;
sretoše ga mladi Crnogorci
na Kameno, polje pouzano.
Turskoj kapi tu ime poginu,
sva utonu u jednu grobnicu;
mož i danas viđet košturnicu.

Polijegaše

Kud, serdare, hoćeš s tom pasinom?

Da je metnem odzgor svrh haljinah.

Koje će ti jade svrh haljinah?

Pritiska me sve nesrećna mora;
kako zaspim, ne da mi krknuti.

Kakva mora i kakva zla sreća!
Tu niti je more ni vještice,
no si eto ka čabar debeo,
pa te salo kad ležeš zaduši.
Mene nikad još pritisla nije.

A meni je ona dodijala.
Svagda nosim rena uza sebe,
i trnovu draču u optoku;
ali od nje ništa bolje nije
no pas pružit odzgor svrh haljinah.

(Knez Janko leži s knezom Roganom)

Kako smrde ove poturice!
Opažaš li ti štogod, Rogane?

Ka u zli čas, kneže, ne opažam!
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.

Mrtvo doba noći, sve spava, neko zbori kroza san. Digni se knez Janko i knez Rogan da vide ko je, kad onamo al' Vuk Mandušić govori kao na javi.

Koji su ti jadi, Mandušiću,
te se svu noć s nekim razgovaraš?

Ne, Rogane, nemoj ga buditi,
e on u san ka javi zbori;
e ćemo ga štogod raspitati,
da se barem dobro ismijemo.

Danu, Vuče, što ono zboraše
za našega bana Milonjića?
Je li čegrst kakva među vama?

Nije, brate, ništa među nama,
no mu nešto oko snahe zborim.

A što je to, kaži mi natajno!

Ljepša mu je od vile bijele!
Nema puno osamnaest ljetah,
živo mi je srce ponijela!

Rašta ti je srce ponijela?

Ima rašta, rugaš li se zbilja?
Rašta druge nema na svijetu!
Da nijesam s Banom Milonjićem
devetorostruko kumovao,
bih mu mladu snahu ugrabio,
pa s njom bježa glavom po svijetu.

Ne đetinji, kukala ti majka!
Zbilja ti je svu pamet popila.

Al' je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v'jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andri đe je poginuo-
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe...

Ne pitaj ga, amanati, za takve stvari, dok se nije što izbleja.

Zora je; bude se i dižu.

Da vi pričam što mi se prisnilo.
Naroda se bješe mnogo diglo,
kao nekud da krste nosimo;
sunce peče da oči iskoče,
i tvrđa je kudijen idemo.
Dok sidemo ka na ovo polje,
počinemo pod jednu jabuku,
ispod koje i potočić vraše.
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
uberemo zrelijeh jabukah,
kao cukar svaka bješe slatka;
pop očita pod njom evanđelje.
U to doba pet Martinovićah
digoše se jedan za drugijem
i za njima tri četiri druga.
Sav ih narod gleda kad odoše;
a oni ti stube, te uz crkvu:
na oltar se od crkve popeše
i na njemu krst zlatni metnuše.
Krst zasija ka na gori sunce,
i sav narod na noge ustade,
časnome se krstu pokloniše.
U tome se razbudih od straha.

Srećan bio, divno li si snio!
Na čudo sam i ja na san bio
braneći se od nekijeh pasah,
i pet šest sam mačem presjekao.
Da sam đegod u četu krenuo,
doista se bih pokla s Turcima.

Ja sam noćas bio u svatove
i sa bulom ženio Bogdana;
u crkvu je našu pokrstismo,
pokrstismo, pa ih privjenčasmo.

Turci jedan za drugijem svi odoše, ljuto sjetni.

Ja sam Ozra noćas na san gleda.
Bjesmo pošli dvjesta Ozrinićah,
i toliko poćerali konjah,
da uzmemo punje aranđelsko.
I vrati se s pićem iz Kotora.
Poju ljudi, gađu iz pušakah.
Kad dođosmo navrh Potočinah,
ali sjede oko trista drugah;
na svakoga zelena dolama,
na svakome toke i oružje.
Pomislimo: ko će ono biti?
Kakvi gosti?-Nije im vrijeme.
Kad ali je ono stari Ozro
i birani za njim Ozrinići.
( nije od njih ni jednoga živa )
Puče na nas svake grdne jade
što u Čevu crkvu ne gradimo
Aranđelu, da ni svud pomaga.
Ondena se malo ne poklasmo,
i sad drhtim od njegova straha!

Ja po svu noć prtljam i snijevam;
dok se dignem, ja sve zaboravim.

Knez Bajko je sjetan, i Vuk Mandušić; oni dva ne hoće ništa da pričaju.

Kneže Bajko, ti si nešto sjetan?
Što će biti, to ne može proći,
nego pričaj, da i nije milo.

Hoću, kneže, sve mi jedno biva.
Ja sam noćas grdan san vidio:
sve oružje svoje u komate.
Bez zla mi se obići ne može
i bez neke bratske pogibije,
jer kad god sam takvi san gledao,
pripravlja sam što mrcu trebuje.

Mandušiću, što si neveseo?
Što ne pričaš što si noćas snio?

Ni što snio ni pričat umijem,
no sam svu noć kao zaklan spava.

Ja ću pričat, kad svi ostaviste:
viđeh na san Draška Popovića!
A meni se ka u zarok stjeca,
i reka bih, eto ga niz polje.

Gledaj čuda, što je jadni čovjek!
Mi se dosad ništa ne sjećasmo
najboljega našega vojvode.
A đe bio Draško Popoviću?

Hodio je do u Mletke Draško.
Kada Šenđer na Kotor udara,
sta grad biti topom bukovijem.
Pop Šćepan se tad u Kotor nagna.
Godi jednom topom sa Kotora,
Šenđerovu pogodi lubardu,
u grlo joj zrnom ugodio-
slomi mu je u trista komatah.
Tad zadobi platu u principa,
na godinu stotinu cekinah.
Pop je pao ljuto od starosti,
pa je Draško u Mletke hodio
da donese od Mlečića platu.

Navrtite te pet šest ovnovah,
da ručamo, da doma idemo.

Dođe Draško vojvoda pa se sa svijema grli i celiva, pa sjede među njima.

Pričaj štogod, Draško, od Mletakah!
Kakav narod bješe na te strane?

Kakav narod, pitaš li, Rogane?
Ka ostali - ne bjehu rogati.

Znamo, čoče, nijesu rogati,
no bjehu li zgodni i bogati?

Bješe, brate, dosta lijepijeh,
a grdnijeh deset puta više;
od bruke se gledat ne mogahu.
Bogatijeh bješe pogolemo;
od bogatstva bjehu poluđeli,
đetinjahu isto kao bebe.
Svi nuglovi punani praznovah;
mučahu se, da im oči prsnu,
da oderu koru leba suha.
Gledao sam po dva među sobom
đe uprte kakvu ženetinu
tjelesine mrtve i lijene
(potegla bih po stotinu okah!)
pa je nose proz gradske ulice
usred podne tamo i ovamo.
Ne boje se česti i poštenju,
tek da steku da se kami rane.

Bjehu li im kakve kuće, Draško?

Bjehu kuće na svijet divota!
Ama bješe muke i nevolje:
ćeskota ih nesretnja davljaše,
smrad veliki i teška zapara,
te nemahu krvi u obrazu.

A kako te zbilja, dočekaše?

Ko m' u zli čas dočekiva, Vuče?
Ja nijesam ni pozna nikoga,
a kamoli da me ko dočeka,
no mi ona ružna mješavina
ne davaše iz kuće izaći.
Svagda graja bješe oko mene
kada hoćah po gradu izaći,
kao u nas bijele neđelje
kad se krenu momčad u maškare.
Da jednoga ne bi prijatelja,
glavom sina Zana Grbičića,
svoga doma već ne ćah gledati,
nego kosti tamo ostaviti.
A on me je bratski dočekao,
vodio me svuda po Mletkama.

A bjehu li junaci, vojvoda?

Ne, božja ti vjera, Mandušiću!
O junaštvu tu ne bješe zbora.
Nego bjehu k sebi domamili,
domamili pa ih pohvatali,
jadnu našu braću sokolove,
Dalmatince i hrabre Hrvate;
pa brodove njima napunili
i tiska' ih u svijet bijeli,
te dovukuj blago iz svijeta
i pritiskaj zemlje i gradove.

A sudovi bjehu li im pravi?

Bjehu, brate, da te Bog sačuva!
Malo bolji nego u Turčina.
Bješe jedna kuća prevelika
u kojoj se građahu brodovi;
tu hiljadu bjehu nevoljnikah,
svi u ljuta gvožđa poputani,
te građahu principu brodove;
tu od plača i ljute nevolje
ne mili se uljesti čovjeku.
Jedni sužnji bjehu prikovani
u putima na velje brodove,
te vozahu po moru brodove;
tu ih ljetnje gorijaše sunce
i davljahu kiše i vremena,
ne mogahu iz veze šenuti,
no, ka pašče kad ga za tor svežeš,
tu čamaju i dnevi i noći.
Najgore im pak bjehu tavnice
pod dvorove đe dužde stojaše;
u najdublju jamu koju znadeš
nije gore ko u njih stojati.
Konj hoćaše u njima crknuti,
čovjek pašče tu svezat ne šćaše,
a kamoli čojka nesretnjega;
oni ljude sve tamo vezahu
i davljahu u mračnim izbama.
Sav protrnem, da ih Bog ubije,
kad pomislim za ono strašilo.
Niko žalit ne smije nikoga,
a kamoli da mu šta pomože.
Kada viđeh vitešku nevolju,
zabolje me srce, progovorih:
Što, pogani, od ljudi činite?
Što junački ljude ne smaknete,
što im takve muke udarate?
Dok Grbičić meni poprišapta:
Nemoj takve govorit riječi,
ne smije se ovde pravo zborit.
Tvoja sreća - ne razumješe te
I čujte me što vam danas kažem:
poznao sam na one tavnice
da su božju grdno prestupili,
i da će im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti.

Budili se ti tako proričeš,
mišljahu li u svijet za koga?

Nema toga ko s' ne boji čega,
da ničega ano svoga hlada.
Oni straha drugoga nemahu
do od žbirah i do od špijunah;
od njih svako u Mletke drktaše.
Kad dva zbore štogod na ulicu,
treći uho obrne te sluša,
pa onaj čas trci sudnicima,
kaži ono što oni zborahu
i popridaj štogod i pogladi.
Sud onaj čas ona dva uhvati,
pa na muke s njima u galiju.
Od toga ti bjehu poginuli,
među sobom vjeru izgubili.
Kolike su s kraja u kraj Mletke,
tu ne bješe ni jednoga čojka
jedan drugog koji ne držaše
za tajnoga žbira i špijuna.
Grbičić se meni kunijaše
da su jednom žbiri i špijuni
oblagali jednoga principa
pred senatom i svijem narodom,
i da su mu glavu otkinuli
baš na stube njegova palaca.
Kako ih se drugi bojat neće
kad mogaše oblagati dužda!

A bješe li igre u Mletkama,
ka ovo te se mi igramo?

Bješe igre, ali drugojače.
U jednu se kuću sakupljahu
pošto mrkni i pošto večeraj.
Kuća bješe sila od svijeta,
uždi u njoj hiljadu svijećah;
po zidu joj svud bjehu panjege,
cijele se napuni naroda,
tako isto i kuća ostala;
svud mogaše iz zida viđeti
đe virahu ka miši iz gnj'jezda.
Dok se jedna podiže zavjesa,
treći dio od kuće otvori.
Bože dragi, tu da vidiš čuda.
Tu izmilje nekakvoga puka,
to ni u san nikad doć ne može,
svi šareni kao divlje mačke.
Dok ih stade po kući krivanja,
đe ko bješe zapljaska rukama;
imah mrtav padnut od smijeha!
Malo stade, oni otidoše,
a za njima drugi izidoše.
Takve bruke, takvijeh grdilah
nigđe niko jošt vidio nije!
Nosine im po od kvarta bjehu,
istreštili oči kao tenci,
a zinuli ka kurjaci gladni;
a drvene noge nasadili,
pa iđahu kao na ključeve;
oblačili prnje i jačine,-
usred podne da ga čovjek sretne,
sva bi mu se kosa naježila.
Dokle neko, da mu Bog pomože,
iz onijeh panjegah zavika:
"Bjež, narode, e izgore kuća!"
Bože dragi, da tu bruku vidiš.
Stade jeka, klepet i lomjava,
stade piska, kape popadaše,
stotina ih ispod nogah osta;
sve se nabi, da krknut ne može,
kao stoka kad je zvjerad gone.
Te mi opet sjutradan na igru,
kad u kuću nigđe niko nema,
no je pusta kuća zatvorena.
I jošt ću vi jednu sprdnju pričat
(a znam čisto vjerovat nećete):
vidio sam ljude u Mletkama
đe na konop skaču i igraju.

To ne može bit istina, Draško,
nego su ti oči zamaštali.

Ne znam ništa, no sam ih gledao;
i sam mislim da je maštanije.

Ada što je nego maštanije!
Ja sam čuo od jednoga đeda,
u Boku su jedni dohodili
iz Talije, ili otkud drugo,
na naš pazar isti izlazili,
pa viknuli cijelu narodu:
"Pogledajte onoga kokota!"
Kad pogledaj onoga kokota,
ali šljeme za nogu poteže.
Kad onaj čas, nije nego slamka!
Drugom vikni: "Poslušaj narode,
svak će sada grozd u ruku imat,
grozdu će te britve prinijeti,
al' čuvajte, da vas jad ne nađe,
nemoj koji grozda otkinuti!"
Dokle svako za po grozd uhvati,
priniješe britve grozdovima;
kad viđeše čudo neviđeno:
svaki sebe za nos dohvatio,
dogna britvu do svojega nosa!
Dokle treći savrh zida viknu:
"Čuj, narode, ne potopite se!"
U to rikni niz pazar rijeka;
ili bilo muško ili žensko,
svak, da gazi, uzdigni haljine.
Kad ni vode ni od vode traga,
no svak diga u pazar haljine
i krenuo ka da vodu gazi!
Kad viđeli e ih pogrdiše,
skoči narod, i bi ih pobili,
no uteci u Kotor Latini.-
To igranje isto je ovakvo
što na konop igraju, vojvoda!

Pojahu li uz gusle lijepo?

Kakve gusle i kakvu nesreću?
Tu za gusle i zbora ne bješe!

Ada za svu igru bez gusalah
ja ti ne bih paru tursku dao.
Đe se gusle u kuću ne čuju,
tu je mrtva i kuća i ljudi.

Za svaku te rabotu pitasmo;
a gleda li principa, vojvoda?

Gledah, brate, kao tebe sada.

A bješe li kakav, amanati?

Bješe čovjek te od srednje ruke;
da ne bješe pod onim imenom,
ne šćaše se bojat od uroka.

Kako li se zvaše, vojevoda?

Valijero... i već ne znam kako.

Pita li te što za ove kraje?

Pita, brate, ne znam ni sam kako.
Ja izidoh pred njim s Grbičićem,
poklonih se kako mi rekoše.
Put mene se poosmjehnu princip,
raspita me za naše krajeve,
i šćah reći ljubi Crnogorce,
jer spomenu sve redom bojeve
đe su naši pomogli Mletkama.
Pa poslijed poče đetinjiti;
zapita me za naše susjede,
za Bošnjake i za Arbanase:
Kad uhvate - kaže - Crnogorca,
bilo živa al' mrtva u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?
Đe izjesti, ako Boga znadeš,
ka će čovjek izjesti čovjeka?
Ma sam čuo - opet mi govori-
jedan narod tamo zmije jede.
Kakve zmije, čestiti principe?
A gadno je na put pogledati-
sve se dlake naježe čovjeku!

Ja mnim te je dočeka lijepo?

No lijepo, nego prelijepo!
Obeća mi i što mu ne iskah.
I pomislih kad od njega pođoh:
blago meni jutros i dovijek,
evo sreće za sve Crnogorce,
dajbudi ću povest dosta praha
da s' imaju čim biti s Turcima.
Kad poslijed, sve ono izlinja,
ka da ništa ni zboreno nije.
I posad mu ne bih vjerovao
mlijeko je da reče bijelo.

A kako te ranjahu, vojvoda?
Bjehu li im lijepa jestiva?

Tu ne bješe jela izvan leba,
no donesi nekakve preslačke,
po tri ure liži dokle ručaj.
Dva dijela tu bijaše puka
jošte mladi, a obezubili,
sve ližući one poslastice.
Od želje se sad najedoh mesa.

Fala Bogu, jest veliko čudo!
Vidi te li ovde u Kotoru
baš ovoga Sovru providura
i ostalu gospodu mletačku?
Voli su ti kokoš ali jaje
nego ovna ali grudu sira.
Koje čudo mogu na godinu
kokošakah oni pozobati!
Pa pogini u ono gospodstvo,
spušti kulje, a obrivi brke,
a pospi se po glavi pepelom,
a brnjice ka u žene uši.
Kako tridest napuni godinah,
svaki dođe kao babetina,
od bruke se gledati ne može;
kako pođi malo uza stube,
ublijedi kako rubetina
a nešto mu zaigraj pod grlom,
rekao bi, onaj čas umrije!

Sijeku peciva i sjedoše na ručak. Serdar Janko pita či je brav te mu on u pleće gleda, i kažu mu da je Martina Bajice.

Divna pleća, a divno li piše!
Blago tebi za dovijek, starče,
čudno li ćeš nešto doživjeti!

Koje drže da je naša strana,
al' od krsta ali je od stuba?

Mi smo vazda od krsta držali.

Hiljadu sam plećah oglodao,
ali ove ne viđeh nesreće.
Čije ovo pleće te ga gledam?
Njegova se kuća ugasila,
u nju neće kokota pojati;
a evo je nasred njega šuplje
ka da ga si silom prošupljio,
a po njemu dvadeset grobovah
i ni jedan nije izvan kuće.

Svi gledaju ono pleće i čude se kakvo je. Pitaju od čijega je brava, i kažu im da je od brava Skender-Age Medovića.

Ima ovaj dvadeset govedi,
guvno mu je kod kuće lijepo,
na kuću mu šljeme dosta jako,
jaki su mu i lijepi konji;
krije negđe zamotuljak parah,
ma bih reka da ih nije mnogo,
i za njih mu svi u kući znaju.

Čudna negđe pustoga plijena,
no je krvav, da ga Bog ubije:
Kosovo je oko njega leglo!

Što bajete kao bajalice
ali babe kad u bob vračaju?
Što će znati mrtve kosturine
kako će se kome dogoditi?

Koje jade ti tobož mudruješ?
A ti više u njima proričeš
no koji mu drago desetinja.
Ne daš nigda pleća oglodati,
no ih grabiš iz ustah ljudima;
meni si ih stotinu uzeo
da đavola priđe u njih vidiš.
U to ti je prošlo po vijeka!

Danu, Vuče iz Lješeva Stupa,
uzmi gusle da nas razgovoriš;
kad je dobro, neka je i bolje.

Čevo ravno, gnjijezdo junačko,
a krvavo ljudsko razbojište,
mnoge li si vojske zapamtilo,
mnoge li si majke ojadilo!
Ljudske su te kosti zatrpale,
ljudskom si se krvlju opjanilo;
vazda raniš od Vidova dana
junačkijem i konjskijem mesom
gavranove i mrke vukove!
Strašno l' bješe jednom pogledati:
dim te crni bješe priklopio,
sto hiljadah pritislo Turakah,
oko tebe puške grmijahu,
frištijahu hiljade momakah
a grakahu na jata vranovi.
Iza tmine i sunce ogrije:
pred večer se nad tobom izvedri,
Turke mrtve po tebe brojasmo,
pogodit se nigda ne mogasmo
oko broja, koliko ih bješe.

(ostavlja gusle)

Danu, Vuče, nemoj prekidati,
razgovora bez takvoga nema.

Ne umijem, vojvoda, pa je ljepše ostaviti.

Pucaju puške uz polje, pjevaju ljudi, ima ih okolo sto i pedeset.

Ko je ono, ka da su mahniti?

Ono su ti svati Mustafića,
a ženi se Suljo barjaktare
sinovicom s Oboda kadije.

Ma nijesu svi svatovi Turci,
nego ima i Crnogoracah.

Ima onđe i Crnogoracah
malo manje nego polovina.

Kud su šćeli potrpezne kučke,
Brankovići i ližisahani?
Što im oće društvo sa Turcima?

A kakva je to vražija ženidba
kad vjenčanja nikakva nemaju,
no živuju ka ostala stoka?

U njih nema nikakva vjenčanja,
no pogodbu nekakvu učine
ka da kravu napoli predaju.
Oni žene u čeljad ne broje,
no ih drže ka prodano roblje.
Oni kažu: Žena je čovjeku
slatko voće al' pečeno jagnje.
Dok je takva, neka je u kuću;
nije l' takva, sa njom na ulicu!

Hvala Bogu, pasjega mileta,
ka je opit sa zlom i nepravdom!
Đe dopire, tu zakona nema;
zakon mu je što mu srce žudi,
što ne žudi u Koran ne piše.

Poju svatovi uz polje.

Gergeleze, krilo od sokola,
te na hata u raju poleće,
samovoljno, bez nikakva zora,
pred Proroka priđe da izađeš;
hurije te divne zarobiše
te si nama tako zakasnio.
Izlaz k nama, časa ne počasi,
na tvojega krilata halata!
Ne zaborav' sablje i miždraka
i tvojega biča paklenoga,
jer su Vlasi uši podignuli,
da okupiš stoku u torinu.
Vuci su ti ljuto pogladnjeli;
nek ti sine sablja damaskija,
da ne laju paščad na Proroka!

Đe si, Marko, nagnuta delijo?
Iako si turska pridvorica,
al' si opet naša perjanica.
Pojaš', Marko, tvojega, Šarina,
od oružja ništa ne uzimaj
do tvojega teška šestoperca;
njim Aliju zgodi među pleća,
pa mu na čast Prorok i hurije!

Ilderime, svečev buzdovane,
malo li ti bi krstove vjere
međ' istokom i među zapadom
da istrčeš hata krilatoga,
damaskiju da krvi napojiš,
da najstrašnim postaneš šehitom,
no se diže da Fatimu ćeraš,
jedinicu svetoga Proroka?
Tu sagr'ješi Bogu i Proroku;
ko im skrivi, on im grdno plati!
Al' ti prosto dinovo mlijeko
kada Bosni salomi rogove,
kad sve pokla što ne posuneti ;
samo fakir ostavi fukaru
da nas služi, a pred krstom tuži.

Obiliću, zmaju ognjeviti,
ko te gleda, bliješte mu oči!
Svagda će te svetkovat junaci!
Mrcino nam krunu ne upušti
kad padiši stade pod vilice,
kada dinu zagazi u čorbu.
Sat te viđu na tvojega Ždrala
đe razgoniš kod šatora Turke.
Što će biti, ko će ugoditi?
Srb i Turčin ne slaže se nigda,
no će prije more oslačati.

Drž, Alija, kurvino kopile,
Kotarke se mlade razbježaše!
Sramota je sivome sokolu
ćerat dugo jato jarebicah,
pa za sebe ne ulovit mesa.
Udri, Tale, tvojom drenovačom,
pod njom puču rebra ka orasi!
Polovina glave izgubite,
ne ostavte Kosu u kavure;
takvo voće nije za kavure.

Bjež, Komnene, zadrta delijo,
kad si takvu srnu ulovio!
Već si dosta odmorio krila,
nijesu ti daleko Kotari;
vjera ti je Hajki omilila,
jedva čeka da ti se prekrsti.
Zabobonji, Starino Novače,
svrh Klisure, ka si naučio,
jer su dinu uši zaglibile;
probudi mu buhe u kožuhe.
Ne pušt', Bajo, živa đavoljega;
neka svati ne bude planine
bez pitanja tvoga al' Limova.

Izlazi Mustaj-kadija i moli momčad da ne poju onake pjesne pokraj sakupa Crnogorskoga, da ne bude od glavarah kome što žao, nego neka poju svatovske pjesne, i on sam počinje pojati.

Ne plač', majko, dilber Fatimu:
udata je, nije ukopata;
ruža s struka nije pala svog,
no u bostan prenešena svoj.
Fatimu će Suljo držati
kao oči svoje u glavi.
Fatima je strukom divota,
oči su joj dvije zvijezde,
lice joj je jutro rumeno,
pod vijencem gori Danica;
usta su joj parom srezana,
usne su joj ružom uždene,
međ' kojima katkad sijeva
snježna grivna sitna bisera;
grlo joj je čista fildiša,
b'jele ruke - krila labuda.
Nad cvijećem pliva zornjača,
a voze je vesla srebrna.
Blago odru na kom počine!

Soko mrzi polja od prašine,
soko neće žabu iz lužine,
soko hoće visoku liticu,
soko trazi ticu jarebicu;
jarebica tanka i plašiva,
ma tijela kako vatra živa.

Ne dangubi, svatski prvijenče,
sahati su danas ka godine,
hoće nam se Sulju odužiti.
Bog je dragi nekoliko dana
tandarihe zemlji poklonio;
grehota je da ih potkidamo.

Čudne bruke, grdne mješavine!
Čujaste li kako se pojaše?
Zaludu se nedružina druže,
sve nekakvi prigovori stari:
Miloš, Marko - Mujo i Alija!
Pripravlja se, dok odjednom pukne;
već previre kapa na sve strane.

Ema šta se druže s krvnicima,
a u jedan kota da ih svariš,
ne bi im se čorba smiješala!

Bezobrazne, obrljane kurve,
povukuše te nam obraz grde!
Junačkoga ne znaju poštenja,
a ne bi se vukli za Turcima.
Mrzni su mi oni nego Turci,
a ne mislim za njih ni za Turke.
Badava se inate s Turcima
kad im ližu, ka paščad, sahane!

Oni šćahu sve onako pojat,
no im ne da podmukla lisica.
Vidite li onoga kadije?
Druga nema u četiri zemlje.
U njega su medene riječi,
uvija se ka vrag oko krsta,
ama punan gube i lukavstva;
krvnika ga rišćanskoga nema-
zaklala ga puška crnogorska!

Prođoše svatovi.-Malo stade, evo pokajnice uz polje, i tuži sestra Batrićeva pred njima.

Kuda si mi uletio,
moj sokole,
od divnoga jata tvoga,
brate rano?
Da l' nevjerne ne zna Turke,
Bog ih kleo!
e će tebe prevariti?
divna glavo!
Moj svijete izgubljeni,
sunce brate!
moje rane bez prebola,
rano ljuta!
moje oči izvađene,
očni vide!
Kome braću ti ostavi,
bratska hvalo,
i staroga baba Pera,
kuku, Pero!
i tri mlade sestre tvoje,
kukavice?
Sedam snahah što ošiša?
njima prazno
Što ne čuva mladu glavu,
ljudska vilo;
što krvnika njom nasladi,
bratska diko?
Na vjeru te posjekoše,
nevjernici!
Divno l' Travnik okitiše,
to platili!
sa lijepom glavom tvojom,
kuku, lele!
Ko će čete sakupljati,
četovođa,
ko l' krajini branit krilo,
bratsko krilo,
ko će turske glave seći,
ostra sabljo?
Da pogibe u boj ljuti,
ubojniče,
đe se srpski momci grabe,
mlado momče,
oko glavah i oružjah,
proste rane;
no na vjeru u nevjere,
vjerna glavo!
Da mi se je pomamiti,
sestri crnoj,
da te kako zaboravim,
kukavica,
e prezgodna glava bješe,
mladi brate!
Da uz cara sjedijaše,
mudra glavo,
šćaše carev vezir biti,
sestri tužnoj;
da kod kralja sjedijaše,
moj mladiko,
đeneral mu šćaše biti,
moja ružo!
Da se mogu razgovorit,
srce moje,
a sa mrtvom tvojom glavom,
kam da mi je!
da ti crne oči viđu,
oči moje,
da poljubim mrtvu glavu,
mjesto brata,
da očešljam dugi perčin,
jaoh meni!
i junačku čalmu svežem,
sestra grdna!
U krvničke sad si ruke,
platili te!
nagrdiće krasnu glavu,
prekrvnici!
Ti ćeš mnogo braće naći,
kuku nama!
biranijeh sokolovah,
kuku, braćo!
po bedemu od Travnika,
Bog ga kleo!
Glave bratske poznat nećeš,
nama prazno!
jere su ih nagrdili,
nevjernici!
Kud će tvoja mlada ljuba,
kuku njojzi!
dvoje đece tvoje ludo,
siročadi?
Što će jadni đed ti Bajko,
moj Batriću,
koji te je odnjivio?
teško njemu!
Proste tvoje ljute rane,
moj Batriću,
al' neprosti grdni jadi,
kuku rode!
e se zemlja sva isturči,
Bog je kleo!
Glavari se skamenili!
kam im u dom!

Svi glavari plaču, i kad čuše ime Batrićevo, svi plačući izidoše pred pokajnice. Kako se sastaše s njima, znadoše što je. Sestra se Batrićeva zagrli s đedom Bajkom (knezom), ugrabi mu nož iza pasa i ubi sama sebe; Bajko se prenemogne i pade spored unuke mrtve.

Hvala Bogu, velike žalosti
što nas nađe danas iznenada!

Svak ćuti i plače.

Oh do Boga, a oh dovijeka,
da čudno li s glave pogibosmo!

Osamdeset već imam godinah;
sto putah sam gleda Crnogorce,
gleda Turke, a gleda Latine-
mlade glave onakve ne viđah!

U ove se gore nigda nije
onakvoga mladeta dizalo.
Ono bješe junak pod krilima!
Gleda sam ga đe skače s momcima:
skoči s mjesta četrnaest nogah,
a iz trke dvadest i četiri;
po tri konja zagona preskoči.

Što je fajde kriti ono što je?

Onakvoga sivoga sokola
Crnogorka jošt rađala nije!
Ne mogaše čovjek nigda znati
al' je zgodni ali je valjasti,
al' je mudri ali je ljubavni!
Šest putah sam s njim na muku bio
đe prah gori pred oči junačke
i đe glave mrtve polijeću-
jošt takvijeh očih gvozdenijeh
ja ne viđeh u jednoga momka.
A nemaše jošt dvadest godinah.
I što ću vam kriti, Crnogorci,
živo mi je srce pokosio
i našu je zemlju ocrnio!

On ne bješe no samo nastao,-
Crnogorca već bješe svakoga
on gotova preteka junaštvom:
sedamnaest ali osamnaest
bješe glavah posjeka turskijeh!

Bog ga jaki i mrtva ubio!
Kako moga vjerovat Turcima,
tere im se na vjeru opušta?

Vjeran bješe junak mimo ljude,
pa ga ono pašče Ćorovića
izbezumi nekako na bratsku,
te sramotno, crn mu obraz bio!

Je li mu se kuća iskopala?

Ne, serdare, ali što za fajdu?
Ostalo je dvoje đece muško,
jedno drugom vode dat ne može;
i zgodna su ka dvije jabuke.
Nego ko će đecu dočekati?

Kolika mu brata ostadoše?

Sedam bratah, svi sedam jednaci.

Hoće li ga osvetiti, Vuče?

Hoće, kneže, ali što za fajdu?

Kako zašto? Što govoriš, čoče?
Da ga mogu dobro osvetiti,
ka da bi ga iz groba dignuli!

Ada ova nesrećna nevjesta,
te se danas ubi među nama,
ljuće mi je na srce zavila
no nesrećna glava Batrićeva.

Ne zbori nam, kneže, za te jade!
Ni ovakve jošt nije žalosti
na mnogo se mjestah događalo;
no joj puče srce u prsima
a obrnu svijet naopako
za onijem sivijem sokolom,
pa ne moga odoljet žalosti,
nego život uze sama sebi.

Nevolja je, braćo, da s' ubije!
Kam bi crka od ove žalosti,
a ne sestra za onakvim bratom,
e predivan bješe, jad ga naša!
Kad se šćaše ođest kud da ide,
pa obuci one puste toke,
šal crveni svezi oko glave,
a pani mu perčin niz ramena,
dvije puške metni za pojasom,
a pripaši mača o pojasu,
a u ruke uzmi džeferdara,-
krasna lica, visok kao koplje!
Kad pomislim i ja kakav bješe,
raspale se uz mene plamovi!

Glavari sjede okolo Veljega guvna i razgovaraju se, dok evo ti tri četiri stotine Ozrinićah, Cucah i Bjelicah. Svi posjedaše pred glavare i drže duge puške uz ramena.

Dobro došli! Što je bilo, ljudi?
Krenuli ste nekud ka na vojsku!
To vam nije bez neke nevolje;
da se nije ko pokla, Boga vi?

Ne, serdaru, jošt nije pokolja,
ema bi se moglo doslutiti.

Pope cucki, da' im ono pismo
te si pisa među svima nama,
pa se s njime neka razgovore,
e ćemo ih grajom zaglušiti.

Pop Mićo dava pismo vladici Danilu. Vladika ga gleda i ne govori ništa.

Što je bilo? Što piše, vladiko?

Ne može se ono pročitati.

Daje ga vladika knezu Janku da ga popu povrati.

Divna pisma, jadi ga ubili!
Krasno je na kartu složeno,
kao da su kokoške čepale.

Svak se smije. Knez Janko dava pismo popu i govori mu.

Pope Mićo, drž ti ovo pismo,
te pročita', da znamo što piše!

Pop Mićo uzimlje pismo, dugo ga gleda i počinje čitati:

... um ... dam ... am ...
... bi ... nu ... no ...
... na ... ša ... ra ...

Lijepo li ova sablja čita,
divno li nas danas razgovori!
Amanati, đe nauči tako?
Jesu li te u Mletke šiljali?
Kada svoje tako osijecaš,
ada što bi s tuđijem činio?

Ti se, Vuče, kada sa mnom rugaš?
Kakav nauk, takvo i čitanje!
Da sam ima boljeg učitelja,
te bih i ja danas bolje čita.
Ka je, da je, o njemu se bavim.
Ko će bolje, široko mu polje!

Ja ti ne bih predavao bira,
da se slušam, zrno dađavolje.

I ne daju žita ni u šaku,
do po runo i po grudu sira;
pa i to mi daju ka na silu.
Da li ne znaš naše davaoce?

Amanati, ne naijedi se!
A kako im čitaš leturđiju
kad ovako u pismo zatežeš?

Amanat mi, ja je i ne čitam,
niti mi je knjiga za potrebu,
nit' je kada u crkvu otvaram.
Napamet sam je dobro utvrdio
leturđiju, krstit i vjenčati,
ka i druge pomanje potrebe;
pa kad mi je koje za potrebu,
ispojem ga ka pjesnu na usta.

Čudna popa, jadi ga ne bili,
u svijet ga ovakvoga nema!

Sve u smijeh i u graju.

Danu pričaj koji što ste došli,
da idemo, da ne zamrčemo.

Pričaćemo, a imamo dosta!
Prosta sablja po sto putah turska,
od Kosova koja nas siječe,
pri zlu tome, ako je istina.
Evo ima šest-sedam godinah
ka dohodi jedna proročica
među nama. Iz Bara se kaže.
Dava trave i nešto liječi,
i zapiše nečesove gradi
da čovjeka puška ne ubije.
Svak je drži, oprosti mi, Bože,
ka da duhom svetijem prozire.
Donio je đavo među nama
evo ima dvije tri neđelje,
pa je sada, što nije nikada,
udarila kaživat vještice.
Dvadest ih je do sada kazala,
i sama je sebe obličila;
na njih više no pedeset glavah
što su one svakoju izjele,
a sve đece koja su pomrla
i momčadi te puška ubila.
Pa se narod cio pomutio,
niko ne zna šta hoće da radi;
pomrzjelo sve jedno na drugo.
Na čudo smo i na jade bili
razdvajući da se ne iskolje.
Jedva smo ih ovamo savili,
eda kako vi to pretečete.

Čudne stoke, Bog ih posjekao,
oko šta se imalo poklati!
A đe vi je ta zlosrećna baba
te među vas nož krvavi vrgla?

Evo smo je doveli sa sobom
da pred vama ovo posvjedoči.
Ona zbori da će sve kazati;
i kazuje, Bog je posjekao,
ka da čovjek sve očima gleda.

Izlazi proročica i vještica.

Kažuj, babo, jesi li vještica?

Jesam, kneže, nije fajde kriti.

A kako se gradite vještice?

Mi imamo jednu travu za to,
pa tu travu u lonac svarimo,
iz lonca se redom namažemo;
iza toga budemo vještice.

Pa poslijed što se od vas radi?

Kupimo se na mjedeno guvno,-
niko ne zna do nas đe je ono.
Na vratila o marču jašemo,
dogovore krijući činimo
kakvo ćemo zlo učinit kome.
Živinom se svakom promećemo;
vozimo se na srebrna vesla,
lađa nam je kora od jajeta.
Zla mrznome činit ne možemo;
a ko nam je mio ali svojta,
trag po tragu njegov iskopamo.

Vidite li kako ne zna ništa!
Istina je sve što je kazala;
ne bi sama sebe naružila
da u taj lik nije obeštana.
Pa se kaje, stavila se duše,
jere vidi trag ni iskopaše.

Slušaj, babo, sve ti vjerujemo:
može biti i mjedeno guvno,
jahati se može na vratilo,
ma za lađu i vesla srebrna,
to ti niko vjerovati neće,
er je sasma preništava lađa.

Istina je, moj mili, duše mi!
A kako bih danas pridizala
kada visim nogama u grobu?
Nego sam se jednom pokajala;
volija sam poći pod gomilu
sa svijema te smo toga lika
no zla činit kako smo do sada,
da ako mi lakše duši bude.

(i plače baba)

Čudna vraga, vidite li, braćo?
Hvala Bogu, ima li vješticah?

Ima, kneže, nekijeh rogošah,
pod oblak će ustrijelit orla!

Ti, vladiko, znaš duboke knjige;
nalaziš li u njima vještice?

Đe vještice, što govoriš, Vuče!
Nema toga ni u jednu knjigu.
Svrh mene se svi ovde kunite,
to su babske priče i mudrosti;
nego laže ova babetina,
ali može nešto drugo biti!

Kažuj, babo, rašta si lagala,
al' na našu dušu pod kamenje!
Nije šala što si učinila:
pomutila tri mučna plemena
i krvavu sablju izvadila!

(Baba se prepada i drhti.)

Kažaću vam, al' na ispovijest,
pa činite šta hoćete sa mnom.

Nema, babo, ovde duhovnika,
nako ćemo poslat popa Mića,
a on knjige uza sebe nema.
Nego kažuj, al' ćeš pod gomilu;
ne varaj se, drugo bit ne može!

Kad se spravljah iz Bara na ovamo,
dok evo ti jednoga kavaza
đe od paše za mene došao;
povedi me na Skadar veziru.
Vezir bješe čuo što se radi,
da dogovor među se imate
na domaće udariti Turke,
pa me posla da vas ja pomutim,
da se o zlu svome zabavite.
Nauči me sve kako ću radit,
i reče mi, duša mu prokleta:
"Na tebe se niko stavit neće,
jer ti često ideš među njima."
Zaprijeti kad od njega krenuh:
"Ne smuti li, babo, Crnogorce,
kunem ti se turskom vjerom tvrdom:
imaš doma deset unučadi
i tri sina, sva tri oženjena,-
sve ću ti ih zatvorit u kuću,
pa u živi oganj izgorjeti!"
Ta me sila, braćo, naćerala
te pomutit hoćah Crnogorce.

Tada skoči narod cio, uzmi kamenje da je pod gomilom metnu, ali je ne puste glavari, no je s mukom odbrane.

Raziđoše se doma svikolici; samo nekoliko glavara ostadoše na Cetinje da pritvrde svoj dogovor.

Smrklo se; sjede glavari okolo ognja. Izlazi mjesec krvav, i bi veliki potres. U to isto doba dođe k njima stari i slijepi iguman Stefan s brojanicama u ruke.

Mož li znati, oče igumane,
rašta ove gore uzdrhtaše?

Ko će, sinko, božju volju znati,
ko li boža prozreti čudesa?

Ada što je ovaj mjesec crven
kako da je iz ognja ispretan?

Ni to, sinko, ja ne mogu znati.
Aljinah je na nebesa dosta,
pa Bog daje kome kakvu hoće;
a meni je svakoja jednaka,
tek sam svoje oči izgubio.
Blago vama koji ih vidite,
vi ste bliže Boga i čudesah!

Tišina je; iguman broji brojanice.

A brojiš li sve tako, igumane?

Brojim, sinko, ne prestajem nigda.

Doista se misliš nabrojiti.
Da li ti se, oče, ne dodije,
a od toga . . ?
Ja bih voli sad grivnu orahah,
da je jednom po naški izbrojim,
na stotinu tijeh brojanicah
da prebiram prstima za fajdu.

Ti sve, kneže, na šalu okrećeš.
Danu, oče, ono ka umiješ,
ispriča' ni štogod, amanati,
priđe no smo legli i zaspali.
Ko te nije čuo đe govoriš,
onaj ne zna što u tebe spava.

Hoću, braćo, to sam i došao.
Ja sam mnoga zažega kanđela
na oltaru crkve pravoslavne,
pa sam slijep doša među vama
da podžežem, koliko uzmogu,
i vaš oganj sveti na oltaru,
na oltaru crkve i poštenja.

Mnogi iz glasa: Zbori, oče, svi ćemo slušati koliko te god volja, ako ćeš do ponoći.

Ja imadem osamdeset ljetah.
Otkako sam oči izgubio,
ja sam više u carstvo duhovah,
iako mi jošt tijelo dušu
zadržaje i krije u sebi
kako kamen podzemna peštera.
Ja sam mnogo obiša svijeta.
Najsvetije nebesne hramove
što je zemlja nebu podignula
ja sam redom svaki polazio,
nasrka se dima s žertvenikah.
Penja sam se na sveštenu goru
sa koje je strašno predskazanje
svoje sudbe Jerusalim čuo.
Razgleda sam i sve tri pećine:
đe se sunce hristjanstvu rodi,
đe je nebo jasli osveštalo,
đe su cari nebesnom mladencu
pohitali s darom pokloniti se.
Gledao sam Getsimansku baštu,
ocrnjenu strašću i izdajom.
Svjetu lampu lud vjetar ugasi!
Mi vidimo na plodnim njivama
đe se grdno trnje rastićilo,
hram Omarov đe se povisio
na svešteni osnov Solomonov,
đe Sofija za konjušku služi.
Smiješna su svojstva naše zemlje,
punana je ludijeh premjenah.
Priroda se svakolika pita
sunčanijem čistijem mlijekom;
u plamen se i ono pretvara,
danas žeže što juče njivljaše.
Kolijevke kakve bi trebale
ne imadu sve naše rijeke;
vidimo li mi ova strašila
đe pustoše nemilosrdno zemlju?
Vreme zemno i sudbina ljudska,
dva obraza najviše ludosti,
bez poretka najdublja nauka,
sna ljudskoga đeca al' očevi,-
je li ovo pričina uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?
Je l' istina e ovo ovako,
al' nas oči sopstvene varaju?
Ište svijet neko djeistvije,
dužnost rađa neko popečenje,
obrana je s životom skopčana.
Sve priroda snabd'jeva oružjem
protiv neke neobuzdne sile,
protiv nužde, protiv nedovoljstva:
oštro osje odbranjuje klasje,
trnje ružu brani očupati;
zubovah je tušte izoštrila,
a rogovah tuste zašiljila;
kore, krila i brzine nogah,
i cijeli ovi besporeci
po poretku nekome sljeduju.
Nad svom ovom grdnom mješavinom
opet umna sila toržestvuje;
ne pušta se da je zlo pob'jedi,
iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muž je branič žene i đeteta,
narod branič crkve i plemena;
čest je slava, svetinja narodnja!
Pas svakoji svoje breme nosi;
nove nužde rađu nove sile,
djeistvija naprežu duhove,
stjesnenija slamaju gromove;
udar nađe iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala.
Stradanje je krsta dobrodjetelj;
prekaljena iskušenjem duša
rani t'jelo ognjem elektrizma,
a nadežda veže dušu s nebom
kako luča s suncem kapljicu.
Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,
a za njega, vidi, nije zemlja.
Je li javje od sna smućenije?
Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega- u što tada spada?
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu;
vas će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit!
Vam' predstoji preužasna borba:
pleme vi se sve odreklo sebe
te crnome rabota Mamonu!
Pade na njem kletva beščestija.
Što je Bosna i po Arbanije?
Vaša braća od oca i majke;
Svi ujedno i dosta rabote.
Krst nositi vama je suđeno
strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak v'jenac, al' je voće slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,
čest, narodnost đe je vaskresnula
i đe oltar na istok okrenut,
đe u njemu čisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!
Čest ranjena žeže hrabra prsa,
u njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jazičestvom
na milost će okrenut nebesa!

Svi pospaše, a Iguman sjedi uz oganj, broji brojanice i svu noć čita molitve među njima.

Zora je, dižu se, pripasuju oružje da kreću doma. Čude se gladujući staroga Igumana đe sjedi uz vatru. Broji brojanice i nešto u sebi čita, a oni, kako se koji diže, tako mu pristupa i ljubi ga u ruku iz uvaženija, rašta lijepo i mudro zbori.

Ti nijesi slijep, Igumane,
kad si tako mudar i pametan.
Budale su s očima slijepe,
koje vide, a zaludu vide;
trebaju im za proste potrebe,
ka ostaloj isto životini.

A misliš li, serdare njeguški,
da bi bio ovakvi s očima?
Pjesna dobra spava u slijepca,
pogled smeta misli i jeziku.
Mož' obisti kad što hoćeš pričat:
kad pričanju tvome pokaže se
stvar sasvijem protivna pred oči.
slast i silu izgubi pričanje,
um se smuti, a jezik zaplete;
češće ne znaš što si htio reći.
A slijepcu oči ne smetaju,
no se drži sve jednoga puta,
ka pjan plota kada se prihvati.

Da pričamo snove pri kretanju!
Ja sam snio što nijesam nigda
(milo mi je za moje oružje):
noćas na san Obilić proleće
preko ravna Polja Cetinjskoga
na bijela hata ka na vilu;
Oh, divan li, Bože dragi, bješe!

Posle trideset, četrdeset drugah pričaj svoje snove: svaki kaza san jednak, da je Obilića vidio kako i vojvoda Batrić. Veseli idi u crkvu da se zakunu svi najedno da se kolju s domaćima Turcima. Ulaze u crkvu, Vuk Mićunović razmota šal sa glave, pa ga pruži, te svi za njem rukama uhvatiše i u kolo stadoše.

Čuj, Nikola kneže dupioski,
i ti ruku pružaješ na kletvu!
Ti si nejak, znaš li, u Crmnicu,
a Turcima pred kućom Crmnica.
Krivu kletvu na dom ne ponesi,
jer je muka s Bogom ratovati!

Znaj, Vladiko, i svi Crnogorci,
ja znam divno kako mi je doma;
Ama imam trista Dupiljanah,
nek me izda svako, ka i hoće,
zadajem vi božju vjeru tvrdu -
s Turcima se hoćemo poklati
ako će nam sjeme utrijeti!
Kad krv prospem radi svoje vjere,
ne bojim se kletve, ni drugoga.
Kako puška pukne na Cetinje,
grohota će biti na sve strane.
Blago tome koga srce služi
i ko nije sasma ostario,
dosta će se posla nagledati!

Izdati se nećemo, ama treba da se utvrdimo kletvom; zdravi je posao.

Kuni, serdare Vukota, ti, e najbolje umiješ, a mi ćemo svi vikati: Amin!

U pamet se dobro Crnogorci!
A ko činja biti će najbolji;
A ko izda onoga te počne,
svaka mu se satvar skamenila!
Bog veliki i njegova sila
u njivu mu sjeme skamenilo,
u žene mu đecu skamenio!
Od njega se izlegli gubavci
da ih narod po prstu kazuje!
Trag se grdni njegov iskopao
kako što je šarenim konjima!
U kuću mu puške ne visilo,
glave muške ne kopa od puške;
željela mu kuća muške glave!
Ko izdao, braćo, te junake
koji počnu na naše krvnike,
spopala ga bruka Brankovića
časne poste za psa ispostio;
grob se njegov na ta' svijet!
Ko izdao, braćo, te junake,
ne predava punje ni proskure,
nego pasju vjeru vjerovao;
krvlju mu se prelili badnjaci
krvlju krsno ime oslavio,
svoju đecu na nj pečenu io;
u pomamni vjetar udario,
a u lik se manit obratio!
ko izdao, braćo, te junake,
rđa mu se na dom rasprtila;
za njegovim tragom pokajnice
sve kukale do vijek lagale!

Amin!

Izlaze iz crkve i otolen svaki doma.

Vladika Danilo i Iguman Stefan sjede kod ognja, a đaci, veseli, igraju po kući i nalažu badnjake.

Jeste li ih, đeco, naložili,
u prijekrst ka treba metnuli?

Naložili, đedo, ka trebuje,
presuli ih bijelom šenicom,
a zalili crvenijem vinom.

Sad mi dajte jednu čašu vina,
ma dobroga, i čašu od oke,
da nazdravim starac badnjacima.

Daju mu čašu vina, on nazdravi badnjacima i popi je.

Bog da prosti vesela praznika!
Donesite, đeco, one gusle,
duša mi ih vaistinu ište,
da propojem; odavno nijesam.
Ne primi mi, Bože, za grehotu,
ovako sam starac naučio.

(Daju mu đaci gusle)

Nema dana bez očnoga vida
niti prave slave bez Božića!
Slavio sam Božić u Vitlejem
slavio ga u Atonsku Goru,
slavio ga u sveto Kijevo,
al' je ova slava odvojila
sa prostotom i sa veselošću.
Vatra plama bolje nego igda,
prostrta je slama ispod ognja,
prekršćeni na ognju badnjaci;
puške puču, vrte se peciva,
gusle gude, a kola pjevaju,
s unučađu đedovi igraju,
po tri pasa vrte se u kolo, -
sve bi reka jednogodišnici,
sve radošću divnom naravnjeno.
A što mi se najviše dopada,
što svačemu treba nazdraviti!

Srećan li si, Igumne Stefane,
kako te je Bog vesela dao!

Mladi sinko, lijepi Vladiko
samo sobom noćas je veselo,
a dušu sam natopio kapljom
pa se stara igra povrh vina
ka blijedi plamen po rakiji.
To mi katkad starcu budi kosti,
spomene ih na mlade godine.

Ljepše stvari nema na svijetu
nego lice puno veselosti,
osobeno ka što je kod tebe:
sa srebrnom bradom do pojasa,
sa srebrnom kosom do pojasa,
a lice ti glatko i veselo,
To je uprav blagoslov višnjega.

Ja sam proša sito i rešeto
ovaj grdni svijet ispitao,
otrovi mu čašu iskapio,
poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
meni ništa nije nepoznato;
što god dođe ja sam mu naredan.
Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlju.
Ti si mlad još i nevješt, vladiko!
Prve kaplje iz čaše otrovi
najgrče su i najupornije.
O da znadeš što te jošte čeka!
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje duša s tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju živina s živinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje čovjek s čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!

Dobra vatra, a jošt bolje vino;
malo si se, đedo, ugrijao,
pa prečišćaš svijet na rešeto!

Đe si bio danas, amanati,
te si doma tako pozna doša?
Stoja u lov toliko nijesi;
ranije si svagda dohodio.
I đe su ti tjelohranitelji,
dva Novaka i barjaktar Pima!
Ne bio ih puštavat od sebe.
Bio dozvat, dok ti Božić prođe,
dva tri sina staroga Martina,
jere ti se ja sve bojim, sinko,
da će Turci tebe izgubiti.
Dvadest, tridest da noćas udare,
kako ti se kuća osamila,
što bi šćeli, to bi učinili!

Ne boj mi se, akobogda, đedo!
Ne misli se o tome Turcima,
zle su misli i na njih napale.
Pa i da bi došli i stotina,
imam ovde desetak đačadi,
u kuću se bismo zatvorili,
mi se bili, a ti bi nam pjeva.

Od te pjesne, Bože me sahrani!
Teža bi mi bila no plakanje;
Plakanje je pjesna sa suzama!

Idu da spavaju. Dižu se pred zoru i idu u crkvu. Svršila se leturđija, izlaze. Đače priča Igumanu Stefanu pred crkvom.

Slušaj, đedo, da ti nešto kažem.
Kad su prva zvona zazvonila,
diga sam se da idem u crkvu,
ali jeku nečesovu čujem,
te ja strči brže nakraj polja.
Iako je lijepo vrijeme,
mišljah skače voda u Ponoru.
Kad prisjedoh malo ukraj polja
ali nije ono što ja mišljah,
no to brdo na kraj polja ječi
kako da će prsnut u oblake.
Puške grme, nebesa se lome,
fiska stoji mlade ubojnike!
Te ja brže bolje preko polja.
Kada dođi pri Đinovu brdu,
al' u brdo nigđe ništa nema,
no se negđe boj krvavi bije,
pa odzivom brdo uzječalo.

Muč' budalo, da li Božić nije?
već je troje pojelo pjevacah:
sada puške najviše pucaju,
a to brdo ka šuplja tikvina,
pa glasove hvata odsvakuda.
Već za dugo i ne treba ništa,
no ponavlja ono što đe čuje
kao jedna prekomorska tica.

Nije, đedo, tako mi roždestva,
no nekakav pokolj, te veliki;
Od miline uru sam slušao!
Dim je crni lega nad Bajice
ka najgušći oblak o jeseni.

Hajd' otolen, što koješta drobiš!
Dim na Božić, velikoga čuda!
Kako će se svenarodnja žertva
bez oblakah dima učiniti?

Čuje se grmljava pušakah niz polje. Pojaha Vladika Danilo hata i izide u polje. Kad eto niz polje pet šest stotinah ljudih. On potrči konja i brže bolje dođe među njih. Oni se svi oko njega u kolo okupi. Videći vladika pet Martinovićah, Vuka Borilovića i tri svoje sluge sve krvave, poče zapitovati.

Pričajte mi što je tamo bilo:
al' ste vuci ali ste lisice?

Veseli su glasi, gospodare,
klanjamo se Bogu i Božiću.
Najpriđe ti Božić čestitamo,
čestitamo Božić Gori Crnoj!
Mi pet bratah pet Martinovićah
i tri tvoje sluge najvjernije
sa sokolom Borilović - Vukom
poklasmo se sinoć sa Turcima.
U pomoć nam ko god ću priteče,
sakupi se vojske kao vode.
I što ću ti duljiti pričanje?
Koliko je ravnoga Cetinja,
ne uteče oka ni svjedoka,
ni da kaže kako im je bilo,
te pod sablju svoju ne metnusmo
koji ni se ne kće pokrstiti;
Koji li se pokloni Božiću,
prekrsti se krstom hristijanskijem,
uzesmo ga za svojega brata.
Kuće turske ognjem izgorijesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domaćega vraga.
Iz Cetinja u Đeklić pođosmo.
Ćeklićki se razbježaše Turci
malo koga od njih posjekosmo
ma njihove kuće popalismo;
od mečeta i turske džamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu.

Blago meni, moji sokolovi,
blago meni, junačka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula
iz grobovah našijeh đedovah!

Skida se s konja Vladika, te grli i celiva junake koji su počeli boj s Turcima; I tako idu niz polje pjevajući i puškama veselje čineći. Kada dođoše blizu crkve, ali je Iguman Stefan pred crkvom i jošt jedan kaluđer, koji držaše sveti putir u ruke.

Ja ne vidi, nego čujem dosta.
Hajte, braćo, te se pričešćujte
bez priprave i bez ispov'jesti,
a ja mičem sve na moju dušu.

Pristupaju i pričešćuju se koji ne bješe ruča. Pošto se pričestiše, navrćeše peciva i počeše kolo voditi. A Vladika uljeze u kuću i uvede sa sobom pet Martinovićah, Vuka Borilovića i tri njegove sluge za njima uljegoše. Peku se peciva, igraju se momčad svake igre i kolo poje.

Bješe oblak sunce uhvatio,
bješe goru tama pritisnula,
pred oltarom plakaše kanđelo,
na gusle se strune pokidale,
sakrile se vile u peštere -
bojahu se sunca i mjeseca;
bjehu muška prsa ohladnjela,
a u njima umrla svoboda,
ka kad zrake umru na planinu,
kad utone sunce u pučinu.
Bože dragi, svjetla praznika!
Kako su se duše prađedovske
nad Cetinjem danas uzvijale!
Igraju se na bjela jata,
kako jata divnih labudovah
kad se nebom vedrijem igraju
nad obrazom svjetla jezera.
Sokolovi pet Martinovićah,
koje jedna prsa zadojiše
a odnjiha jedna kolijevka,
dva Novaka s barjaktarom Pimom,
i viteze Borilović Vuče,
koji prvi udriste na Turke, -
ko umije vama splesti v'jence?
Spomenik je vašega junaštva
Gora Crna i njena svoboda!

Izlazi Iguman Stefan među narod, i nose za njim dva momka među sobom jednu siniju i na njoj dvadest okah šenice varene, izmiješate zrnima šipčanima, nalite dobro vinom i medom. Narod se čudi njegovu poslu i sav se okupi okolo njega da gledaju što će da radi. Momci postaviše koljivo na sred velikoga guvna, a Iguman poče govoriti.

Čuj, narode, svi skinite kape!
Hoću spomen da činim dušama
vitezova našega naroda;
Danas će im najmilije biti,
od Kosova nigda kao danas.

Svak skida kapu i smiju se.

Vjerne sluge pomjani, Gospodi,
vladaoce, ma tvoje robove:
Nepobjednog mladoga Dušana,
Obilića, Kastriota Đura,
Zrinovića, Ivana, Milana,
Strahinića, Relju Krilatoga,
Crnoviće Iva i Uroša,
Cmiljanića, Vojvodu Momčila,
Jankovića, devet Jugovićah,
i Novaka - poradi halaka,
i ostale naše vitezove!
Na nebu im duše carovale
ka im ime na zemlji caruje!

Izjedoše ono koljivo, ručaše i svak doma odlazi.

Izišli iz crkve, sjede uz oganj, pa se nešto Iguman zamislio

Nešto si se zamislio, đedo!
Ali ti se drijemat počelo?

Ne drijema nego nešto mislim,
pa se čudim za novu godinu
što je danas ošćela ljudima.
Rašta nije s početkom proljeća,
kad se sunce sa juga povrati
i kad počnu dnevi napredovat,
kad se zemlja obuče u zelenju
i stvar svaka kad na njoj dobije
novi život i vid sasvim novi?

Sve jednako tada ali danas;
vrijeme će svojim tokom hodit,
a ovo su stari uredili.

Ko je da je, nije ugodio.

Ulazi jedno momče k njima, celiva Vladiku u ruku, pa Igumna Stefana.

Što je, momče? Otkuda si sada?
E da ćeš ni što dobro pričati?

Ja sam ulak, od Rijeke sada;
Serdar Janko posla me do tebe,
da ti pričam što je kod nas bilo.

Pričaj, sinko, što najbrže možeš.

Kako čusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogiboše Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momčeta riječkim Turcima.
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!
Turci momčad kod sebe primami
i oboje na obod objesi.
U to serdar poklič niz nahiju!
Svak potrči k riječkomu gradu,
al' zaludu - svi utekli Turci
u lađama put bijela Skadra;
samo Bogdan što je pohitao
te ubio riječkog Kadiju.
Šćaše doći serdar s glavarima
da ti priča sve kako je bilo,
no nemaše kada ostaviti:
razuraju grada Obodnika
i sve Turske kule i džamiju
da nas pazar ne smrdi nekršću.

Preklanja se ulak, celiva opet Vladiku u ruku, meće mu knjigu na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove đače da pročita onu knjigu, da je čuje i Iguman Stefan..

Knez Nikola i svi Dupiljani
pozdravljamo našega Vladiku!
Pišemo ti što je kod nas bilo.
Kako čusmo što bi na Cetinju,
poklasmo se s našijem Turcima.
Dan i noć je poklanje trajalo:
bješe puna Crmnica Turakah,
desečara, age izjelice.
Malo ko nam u pomoći dođe;
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj poginusmo.
Nestalo je groblja oko crkve,
po šestinu u jedan kopamo.
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.

Vladika Danilo plače a Iguman se Stefan smije.

Ti, Igumne, ne razumje pismo,
a bi i ti na njem proplakao:
po šestinu ujedno kopaju!

Razumijeh ga, al' plakat ne mogu.
Da umijem plakat od radosti,
bih plakao slađe nego igda,
Al kod mene, kada poje duša,
suze mi se smrznu od radosti.

Bije neko u vrata od kujine, da ih slomi, misle da je lud.

Pomoz Bože i Mali božiću!
Kad je radost sa svakoje strane,
nek uljeze i ta' ludi k nama
da nam kuću napuni smijeha!

Otvaraju đaci vrata, kad evo Vuk Mandušić. Namrčio se i crni mu brci pali na izlomljene toke. Džeferdar prebijen nosi u ruke, i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni "pomoz Bog". Začude se kad ga onakvoga vide.

Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!
Viđu da si s krvave poljane,
gazio si negđe vatru živu
i Bog znade, do tebe samoga,
je li iko tu živ pretekao;
jer bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki džeferdari
te s' od vitke žice sakovani.

Na Šćepandan dođe mi odiva,
iz Štitarah ljetos povedena,
i kaza mi: Evo haračlije
u Štitare da kupe harače!
te ja skupi pedeset momčadi
i zapadni s njima pod Štitare
da posiječem Turke izjelice.
Puču puške Lješanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harače,
pa na raju stravu udaraju.
kad boj čujem u Progonoviće,
te ja potec' sa onom družinom.
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta haračlijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu.
Sam se Radun u kulu nagnao
i s njim žena njegova Ljubica;
žena mlada, ama soko sivi,
puni puške svome gospodaru.
Radun gađa s prozora od kule,
sedminu je na obor ubio.
No mu došla bješe pogibija:
Turci bjehu slamu i sijeno
oko b'jele kule nanijeli
pa zažegli sa svakoje strane.
Plam se diga bješe u nebesa
i kulu mu bješe dohvatio.
A on gađa puškom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka,
pripijeva, Draška i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovića i Tomanovića,
a klikuje i žive i mrtve -
vidi strašnu uru pred očima!
Nama živa srca popucaše,
potrčasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojađela kula.
Jošt nam đeko u pomoć priskoči
te od kule poćerasmo Turke;
do Kokotah, više Lješkopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.
I u boju kod bijele kule
olova mi toke izlomiše,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puče turska -
džeferdara držah pred očima -
prestriže ga, ostala mu pusta,
(plače)
po remiku, kada trska bješe!
Više žalim pusta džeferdara
no da mi je ruku okinula!
Ža mi ga je ka jednoga sina,
ža mi ga je ka brata rodnoga,
jere bješe puška mimo puške.
Srećan bješe, a ubojit bješe;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bješe kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pušakah
poznati ga šćaše kada pukne.
Pa sam doša do tebe, vladiko:
na moru je od svašta majstorah,
pa bi l' mogli pušku prekovati!

Mrki Vuče, podigni brkove,
da ti viđu toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika ti toke izlomiše!
Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!

Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar.