BLUZ
ISTORIJA ŽANROVA BLUZA
Predratni blues
Američka industrija izdavanja notnih zapisa proizvela je veliku količinu
ragtime glazbe. Do 1912. godine izdali su tri popularne skladbe nalik
bluesu, predskazujući njegovu popularnost: "Dallas Blues" Harta Wanda,
kao i "Baby Seals' Blues" i "Memphis Blues" W. C. Handyja.
Handy je bio akademski glazbenik, skladatelji i aranžer koji je pomogao
popularizaciji bluesa transkribirajući i orkestrirajući blues glazbu u
gotovo simfonijskom stilu. Postao je popularan i plodan skladatelj i
reklamirao se titulom "oca bluesa"; no njegove skladbe mogu se opisati
kao fuzija bluesa, ragtimea i jazza, spoj stvoren i uporabom kubanskog
ritma zvanog habanera koji je dugo bio dijelom ragtimea,Handyjevo
najpoznatije djelo bio je "St. Louis Blues".
U 20-im godinama 20. stoljeća blues je postao jedan od glavnih elemenata
afroameričke i američke popularne glazbe, preko Handyjevih aranžmana i
klasičnih izvođačica bluesa dosežući i do "bijele" publike. Blues je od
opuštenih izvedaba u barovima širio i na druga mjesta, kao što su
kazališta i noćni klubovi kao što je Cotton Club. To je dovelo do
stvaranja uočljive raznolikosti stilova i jasnije podjele između bluesai
jazza. Nekoliko izdavača glazbe kao što su American Record Corporation,
Okeh Records, i Paramount Records, počele su snimati afroameričku
glazbu. Jefferson je bio jedan od rijetkih izvođača tog žanra koji su
često snimali glazbu, i moguće je bio prvi koji je snimio sviranje slide
stilom, u kojemu se žice pritišću nožem ili odrezanim vratom staklene
boce. Taj izvođački stil postao je važnim dijelom delta bluesa.Prve
snimke blusa iz 20-ih svrstavaju se u dvije kategorije: tradicionalni
ruralni country blues i uglađeniji gradski, ili urbani blues.
Na živahni stil memfiškog bluesa koji se razvio u 20-im i 30-im godinama
oko Memphisa u Tennesseeju imali su utjecaj jug bandovi - skupine koje
su koristile improvizirane glazbene instrumente kućne izrade. Izvođači
kao Frank Stokes, Sleepy John Estes, Robert Wilkins, Joe McCoy i Memphis
Minnie rabili su razna neuobičajena glazbala kao što su kazoo, violina
ili mandolina, kao i prilagođene kućne predmete poput dasaka za pranje
rublja. Memphis Minnie bila je poznata po virtuoznosti na gitari.
Pijanist Memphis Slim započeo je karijeru u Memphisu, ali njegov
osebujan stil bio je mekši i sadržavao je više elemenata swinga. Mnogi
blues glazbenici iz Memphisa u 30-ima ili ranim 40-ima odselili su u
Chicago i postali dijelom urbanog blues pokreta koji je spajao country
glazbu i električni blues.
Ma Rainey, poznata i kao "majka bluesa", kao i Bessie Smith, pjevale su
... svaku pjesmu oko središnjih tonova, možda zato da bi lakše
projicirale svoj glas u dubinu prostorije. Smith bi ...pjevala pjesmu u
neuobičajenom tonalitetu, a njena vještina savijanja i širenja tonova
svojim predivnim, snažnim interpretativnim kontraltom bila je
nenadmašena.
Rani poslijeratni blues
Nakon Drugog svjetskog rata i u 50-ima, kako su se afroamerikanci selili
u sjeverne američke gradove, u gradovima kao što su Chicago, Detroit i
Kansas City (Missouri) postali su popularni novi stilovi električnog
bluesa. Električni blues koristio je električne gitare, električni bas,
bubnjeve i usnu harmoniku. Chicago je postao centrom električnog bluesa
u ranim 50-ima.
Na čikaški blues je u velikoj mjeri utjecao misisipijevski delta blues,
budući da su mnogi izvođači doselili iz tog područja. Howlin' Wolf,
Muddy Waters, Willie Dixon i Jimmy Reed su svi bili rođeni u
Mississippiju i tijekom velike migracije doselili u Chicago. Njihov stil
karakterizira uporaba električne gitare, ponekad slide gitare, usne
harmonike i ritamske sekcije basova i bubnjeva. J. T. Brown, koji je
svirao u bendovima Elmorea Jamesa i J. B. Lenoira su također koristili
saksofone, ali češće kao pratnju ili ritam nego kao solo instrumente.
Little Walter i Sonny Boy Williamson II bili su poznati svirači usne
harmonike (koju su u bluesu nazivali "harp", tj. harfa) rane čikaške
blues scene. Drugi, kao Big Walter Horton, bili su također utjecajni.
Muddy Waters i Elmore James bili su poznati po inovativnoj uporabi
električne slide gitare. B. B. King i Freddie King (nisu u rodu), koji
nisu koristili slide gitaru, bili su utjecajni gitaristi stila
električnog bluesa, iako nisu bili iz Chicaga. Howlin' Wolf i Muddy
Waters bili su poznati po svojim dubokim, hrapavim glasovima.
Basist i skladatelj Willie Dixon igrao je važnu ulogu na čikaškoj sceni.
Skladao je i napisao mnoge blues standarde perioda kao npr. "Hoochie
Coochie Man", "I Just Want to Make Love to You" (obje za Muddyja
Watersa) i "Wand Dang Doodle", kao i "Back Door Man" za Howlin' Wolfa.
Većina izvođača iz čikaške blues scene snimala je za lokalnu kuću Chess
Records, a ostale važnije producentske kuće bile su J.O.B. Records i
Vee-Jay Records.
U 50-ima je blues imao golem utjecaj na mainstream američke popularne
glazbe, a specifično u razvoju rockabillyja. Iako su popularni
glazbenici kao Bo Diddley i Chuck Berry bili pod utjecajem čikaškog
bluesa, njihovi entuzijastični stilovi odvajali su se od melankoličnih
aspekata bluesa, što je bio jedan od faktora koji su utjecali na
prijelaz sa bluesa u rock 'n' roll. Elvis Presley i Bill Haley više su
bili pod utjecajem jump bluesa i boogie-woogieja, i kod bjelačkog
stanovništva su popularizirali rock and roll. Čikaški blues je također
utjecao na lujzijansku zydeco glazbu, kao u primjeru Cliftona Cheniera,
koji koristi naglaske bluesa; glazbenici tog stila također su koristili
električnu solo gitaru i kajunske aranžmane blues standarda.
.
