BLUZ
KULTURNO PORJEKLO
i
Postoji nekoliko značajki koje pripadaju svoj blues glazbi, jer taj žanr
uzima oblik osebujnosti svakog pojedinog izvođača.
No neke je blues dugo imao prije stvaranja modernog bluesa. Rani oblik
glazbe nalik bluesu bili su uzvici poziva i odgovora u kojima se viđa
"funkcionalna izražajnost... stil bez pratnje harmonije i neobuzdan
formalnostima bilo koje pojedine glazbene strukture." Oblik ovog "predbluesa" mogao se
čuti u radnim pjesmama i povicima robova, proširen u "jednostavne solo
pjesme krcate emocionalnim sadržajem".Blues kakav je sada, može se
percipirati kao glazbeni stil utemeljen na europskoj harmonijskoj
strukturi, s tradicijom zapadnoafričke tradicije poziva i odgovora,
preoblikovan u međuigru vokala i gitare.
Mnogi elementi bluesa, kao što je oblik poziva i odgovora i uporaba
plavih nota mogu se naći u afričkoj glazbi. Sylviane Diouf ukazala je na
nekoliko specifičnih značajki kao što su melizmatika, valovita, nazalna
intonacija koja sugerira vezu između bluesa i glazbe zapadne i središnje
Afrike. Etnomuzikolog Gerhard Kubik vjerojatno je prvi koji je
primijetio kako određeni elementi bluesa vuku korijene iz
muslimanske
glazbe zapadne i središnje Afrike.
Žičani instrumenti (koje su preferirali ljudi porobljeni iz muslimanskih
regija Afrike...) su općenito bili dopušteni jer su ih robovlasnici
smatrali bliskima europskim instrumentima kao što je violina. Tako su
porobljeni ljudi koji su uspijevali sklepati bendžo ili kakav drugi
instrument mogli više svirati javno. Ova solistički orijentirana "robovska
glazba" imala je elemente arapsko-muslimanskog pjevačkog stila koji je
stoljećima bio utisnut muslimanskom prisutnošću u zapadnoj Africi, kaže
Gerhard Kubik.
Kubik je također napomenuo kako je tehnika sviranja gitare u
Mississippiju uključivala korištenje oštrice noža, što je u svojoj
autobiografiji zabilježio W.C. Handy, te da i to korespondira sa sličnim
sviračkim tehnikama u kulturama zapadne i središnje Afrike. Diddleyjev
luk je jednožičani instrument kućne izrade za koje se tvrdi da je bio
uobičajen na američkom Jugu u ranom dvadesetom stoljeću, a napravljen je
po uzoru na afrički instrument, što je pomoglo prenašanju afričke
tehnike muziciranja u rani instrumentalni vokabular bluesa.
Kasnije je blues "etiopskih arija", minstrelskih predstava, crnačke
duhovne glazbe, uključujući i instrumentalnu i harmonijsku pratnju.Stil
je također vrlo blizak ragtimeu koji se razvio u otprilike isto vrijeme,
iako je blues bolje očuvao "originalnu melodijsku strukturu afričke
glazbe".
Pjesme bluesa iz tog razdoblja, kao što su snimke Leadbellyja i Henryja
Thomasa pokazuju mnoge različite strukture. Oblici od 12 taktova
(12-bar), 8 i 16 taktova koje su bazirane na tonici, subdominantnom i
dominantnom akordu postale su na kraju najčešće. Ono što se danas
prepoznaje kao 12-taktni blues zapisano je u usmenoj povijesti i notnim
zapisima, a pojavljuje se u afroameričkim zajednicama u području oko
rijeke Mississippi, u Memphisu u Tennesseeju, kao i bjelačkim glazbenim
skupinama u New Orleansu.
