|
POZADINA
Posle pobede u bici na Marici,
Turci nisu odmah počeli sa pravim osvajanjima na Balkanu, nego su,
učvrstivši svoje položaje, stali da šire svoj uticaj i da stvaraju
uporišta za dalje napredovanje. Turci nisu hteli da upornom borbom
izazovu protiv sebe jedan hrišćanski savez pre nego postanu sasvim
sigurni, nego su se, za početak, zadovoljavali tim da balkanski vladari
priznaju njihovu vrhovnu vlast i da ih nateraju na plaćanje danka, kako
bi povećali svoja finansijska sredstva. Zato oni nisu zauzeli Vukašinovu
oblast, nego su pristali da u njoj vlada kao kralj, Vukašinov sin i
naslednik Marko. Marko je vladao južnom srpskom Makedonijom sa sedištem
u utvrđenom gradu Prilepu, koji je imao i prirodni položaj vrlo pogodan
za odbranu i od starina izgrađivan kao najtvrđe mesto Pelagonije. U
severnom delu Vukašinove kraljevine vlast je imao mlađi Markov brat
Andrijaš.Vukašinovi naslednici imali su borbe i sa zapadnim i sa
severnim srpskim susedima, koji su se požurili da im, posle očeve
pogibije, okrnje posede. Prizren su preoteli Balšići, a Skoplje Vuk
Branković. Otimanje oko Kostura postalo je čak i predmet epske pesme.
Kao Marko, tursku vlast su priznali i braća Dejanovići, Dragaš i
Konstantin, sestrići cara Dušana, koji su gospodarili na levoj obali
Vardara, od Kumanova do Strumice. Treći srpski dinast na jugu, Toma
Preljubović, držao se u Epiru duže vremena samo kao turski štićenik.Od
osamdesetih godina 14. veka Turci su postali aktivniji i agresivniji.
Oni upadaju čak i u oblasti iznad Šare, a njihove se čete zaleću i u
zapadne oblasti sve do blizu primorja, i to ne samo u Albaniji nego i u
Humu. Ti upadi vršeni su isprava sa malim odeljenjima i nisu mogli imati
osvajački karakter. Izvođeni su radi pljačke i s namerom da izazivaju
nespokojstvo i strah. Ali vremenom ta zaletanja imaju izvidnički
karakter i služe kao uvodne akcije za veće pokrete. Srpski letopisi,
koji nastaju u ovom vreme, beleže sve češće datume tih upada i sukoba,
osećajući im iz dana u dan sve veći značaj. Prvi od sukoba na granicama
severne Srbije bio je 1380, kada je Crep Vukoslavić suzbio Turke na
Dubravnici. U to vreme, zbog opasnosti od Turaka, podignut je nedaleko
od ušća Toplice u Moravu grad Koprijan (posle nazvan Kurvin grad),
da
brani nišavsku dolinu od njihova nasrtanja. U isto doba Turci su
prodirali i prema Albaniji, pošto su u južnoj Makedoniji i u Epiru
utvrdili svoju prevlast. Hrišćanski gospodari tih oblasti išli su im
posredno na ruku svojim borbama oko pojedinih krajeva ili za vlast. U
tim borbama naročito su bili aktivni članovi Anžujske dinastije iz južne
Italije i drugi velikaši poreklom iz Italije, koji su, pomagani delom od
svojih zemljaka, održavali svoje ranije vladarske posede na istočnoj
obali Jadranskog mora i u Grčkoj, ili težili da ih prošire, ili da
dobiju nove. Od srpskih dinasta u Albaniji je bio aktivan jedino Balša
II Balšić koji je uspeo da ženidbom postane gospodar Valone i Berata, i
koji je vodio duge borbe da bi dobio i Drač. Taj vrlo borbeni i
nedovoljno razboriti čovek, sa velikim ambicijama, stvorio je sebi
neprijatelje na više strana. Anžujci su hteli da svakako dobiju Drač kao
svoje staro uporište, a za Drač se otimao i Karlo Topija, najmoćniji
albanski velikaš. Balša je imao izvesnih trenutnih uspeha, ali se
iscrpeo u čestim podvizima, koji nisu odgovarali njegovoj stvarnoj
snazi. Turci su, videći ta trvenja, okrenuli svoje čete i na tu stranu.
U borbi s njima, u Musakiji, Balša je poginuo 18. septembra. Njegova
udovica zatražila je potom mletačku zaštitu i s tom pomoći održala se u
oblasti Valone, koju je posle ostavila svom zetu Mrkši Žarkoviću,
sestriću Dragaša Dejanovića.
NAZAD |