Gilgameš
Kritika djela
Rasprava
Esej |
1.
Može li se promijeniti smijer kretanja točka sudbine?
Čovjek
je suviše slab i suviše malen da bio skrenuo s puta, kojim ga gura sudbina.
Opiranje njoj često može da bude pogubno za čovjeka, jer ona
nije nešto s čim se lako manipuliše, njom ne možeš gospodariti
i nema tog ulara koji će je ukrotiti. Čovjeka često mori
misao: kako je izbjeći, kako se sakriti od nje, kako je umilostiviti,
čime je podmititi, kako staviti povez na oči sudbini koja
nosi čemer, jad, bol, patnju, smrt, ništavilo, kako? Ima li uopšte
smisla i suprotstavljati se njoj? Čak i Gilgameš, bogo-čovjek,
izgubio je tu svoju neizbježnu bitku sa sudbinom i njenim mračnim
paketom, smrću, koju je neposredno posle krvavog dvoboja i dobio.
Tu se pokazalo da i bogovi padaju pred njom ničice, što možda znači
da je ona nešto još nedodirljivije, svetije, uzvišenije od njih. Ali
onda se zapitamo: šta ako taj poštar nosi sa sobom sreću, spokoj,
zadovoljstvo, blagostanje, raj u minimiziranom izdanju? I ko je taj,
koji će odbiti takvu isporuku, ko će tada i pomisliti da se
ukloni s puta točku sudbine? Uzalud tražimo, jer se takav još nije
rodio na ovoj planeti. To je ono ljudsko što se ne može promijeniti,
jer smo mi od pamtivjeka takvi: otimaj se za dobro, a od lošeg
bježi glavom bez obzira!
2.
Ne liči li jedno drugome novorođeno dijete i smrt?
Ovo
su Utnapištimove riječi koje potiču na duboko razmišljanje.
Kako to malo živo stvorenje može da liči na smrt, zapitaćemo
se. Zna se koliko je tanka i lelujava granica između života i smrti
i nije moguće da se ono što je tek otvorilo oči, može identifikovati
sa smrću-to je čisti apsurd. I onda, s takvim razmišljanjem
mi činimo veliku pogrešku. Dijete se, ako se može tako reći,
stvara ni iz čega, rađa se i dolazi iz ništavila. Od neopipljivog
materijala sagradio se život. (Prvo bijaše ništa, pa onda posta svijet.)
A zar nije i ta smrt upravo to crnilo, ta nevidljiva, imaginarna
materija, koja nikad nije dotaknuta ljudskom rukom, niti viđena
ljudskim okom? Iz smrti se rađa život, iz života se rađa
smrt. Taj proces rađanja i umiranja se kontinuirano odvija,
na neki način i kroz živa i neživa bića. Gdje se završava
život tu počinje smrt, a gdje se završava smrt tu počinje
život i upravo zbog toga toliko jedno drugom liče novorođeno
dijete i smrt.
|